Mnogo bi više od nemogućnosti točenja alkohola na stadionima tijekom Svjetskoga prvenstva navijače, ali i sve druge trebalo brinuti stanje vjerskih sloboda i ugnjetavanja kršćana i pripadnika drugih vjerskih zajednica u Kataru. Proizlazi to iz ovih dana objavljenoga izvješća zaklade papinskoga prava »Pomoć Crkvi u nevolji« Ujedinjenoga Kraljevstva koje govori i o Kataru, zemlji s tradicionalno jakim vezama s vehabizmom u kojem je ustavom definirano islamsko pravo kao glavni izvor zakonodavstva.
Kršćanski simboli tako se ne mogu vidjeti u javnosti jer su zabranjeni; bogoslužja kršćanskih zajednica mogu se slaviti, ali samo u za to točno određenim i od vlasti odobrenim mjestima; školski kurikul širi vjersku netoleranciju, pa tako u jednom udžbeniku stoji da su »kršćani nevjernici koji će ići u pakao«; a prošloga Božića kampanje na društvenim mrežama napadale su hotele zbog postavljanja božićne dekoracije te su odvraćale ljude od slanja blagdanskih čestitaka nemuslimanima… Za 13 posto kršćana u toj zemlji od 2,8 milijuna ljudi život nije jednostavan, a za autohtone kršćane u Kataru situacija je još teža, navodi u analizi izvještaj zaklade »Pomoć Crkvi u nevolji«. »Novi će se kršćani vjerojatno suočiti s ekstremnim pritiskom iz vlastite muslimanske obitelji i zajednice ako se otkrije njihova vjera. Katar službeno ne priznaje obraćenje s islama, što uzrokuje gubitak statusa i pravne teškoće u vezi s imovinom i skrbništvom nad djecom.«
To je tek jedan u nizu primjera iz 24 zemlje na tri kontinenta koje su analizirane u izvještaju pod naslovom »Progonjeni i zaboravljeni?«, koji pokazuje da je nasilje i ugnjetavanje vjerskih skupina sve više rašireno. Među tim zemljama, kada je riječ o Bliskom istoku, još su i Turska, Sirija, Saudijska Arabija u kojima je zabilježena još gora situacija za kršćane u posljednje dvije godine, od 2020. do 2022. u odnosu na prethodno razdoblje. Odjeknuo je tako slučaj iz egipatske pokrajine Minya, gdje su ravnatelj i učitelji u školi koptskim kršćanima naredili da uklone nakit s križem, a zato što su ih nosili bili su i pretučeni i ismijavani od kolega i školskoga sustava. Prema izvorima iz izvještaja učiteljica je napala učenika koptskoga kršćanina, a zatim potaknula i druge učenike da učine isto, uzmu mu privjesak s križem i unište ga. U koptskoj kršćanskoj zajednici u Egiptu uobičajeno je da vjernici tetoviraju križ na zapešću ili da nose ogrlice ili narukvice s križem.
Situacija s vjerskom slobodom i progonom kršćana i u drugim dijelovima Bliskoga istoka pokazuje da su kršćani čak i u težoj i opasnijoj situaciji nego tijekom okupacije ISIS-a, a u izvještaju zaklade ističe se kako su na vidjelo došli podatci koji pokazuju prijetnju opstanku nekih od najstarijih kršćanskih zajednica u svijetu, poput Sirije. »Ekstremistička prijetnja i dalje je prisutna u cijeloj regiji. Više od pet godina nakon vojnoga poraza ISIS-a prijetnja od ponovnoga oživljavanja njihovih aktivnosti nije nipošto nestala. Oživljavanje džihadizma ima potencijal zadati ‘nokautirajući udarac’ kršćanstvu u njegovu drevnom srcu. To nije samo zato što je broj kršćana sada tako nizak, nego i zato što je povjerenje kršćana tako krhko. Možda su uspjeli prebroditi razdoblje genocida, ali u nedostatku sigurnosti privlačnost migracije za mnoge je neodoljiva. Ta je želja za odlaskom osnažena jer žive u kulturnom okruženju koje kršćanima postaje neprijateljsko i antipatično. Tretirani su kao građani drugoga reda, diskriminirani su u školi i na radnom mjestu, suočavaju se s nezaposlenošću i sve to mnoge potiče da potraže život izvan zemlje«, stoji u izvještaju »Progonjeni i zaboravljeni?«.
Takvu ocjenu stanja potvrđuje i patrijarh Kaldejske katoličke Crkve kardinal Louis Raphael I. Sako, čije se riječi prenose u izvještaju: »Irački kršćani, kao i kršćani drugih naroda, uskoro će nestati ako se ne promijeni način razmišljanja i državnoga sustava, ako ne dođe do promjene u vladinoj socijalnoj i ekonomskoj politici. Islamsko nasljeđe u Iraku još čini kršćane građanima drugoga reda i dopušta prisvajanje njihove imovine.«
No situacija je i mnogo gora ako se pogleda područje azijskih zemalja. Odande, točnije iz Pakistana, dolazi priča Shagufte Kausar, katolikinje koja je osam godina provela u zatvoru zbog lažnih optužaba za bogohuljenje. Osuđena je na smrtnu kaznu, no uz pritisak međunarodne zajednice odluku je prenamijenio Visoki sud u Lahoreu te je puštena… Unatoč mučenjima i ucjeni, odbila je tijekom zatočeništva zanijekati kršćanska uvjerenja. »Nekoliko mi je puta rečeno da će mi smrtna kazna, ako prijeđem na islam, biti pretvorena u doživotni zatvor i da ću na kraju biti puštena. Uvijek sam govorila: ‘Ne, ne. Uskrsnuli Gospodin Isus Krist moj je Spasitelj.’ Isus Krist je žrtvovao svoj život za mene. Nikada, baš nikada ne ću promijeniti vjeru i prijeći na islam. Radije bih bila obješena nego zanijekala Isusa Krista«, rekla je nakon što je puštena iz zatvora Shagufte Kausar, a njezine riječi prenosi izvještaj zaklade papinskoga prava »Pomoć Crkvi u nevolji«.
U Pakistanu, ali i Indiji, kršćani i pripadnici drugih nemuslimanskih vjera izloženi su povećanomu riziku od uznemiravanja, uhićenja i nasilja, što u nekim dijelovima zemlje često uključuje otmice i silovanja. Slična je situacija i na Maldivima i u Afganistanu, gdje se također nameće islam, čak i odbija dati državljanstvo za nemuslimane, a u te dvije zemlje gotovo je nemoguće procijeniti kršćansko stanovništvo zbog afirmacije islamske vjere kao kulturne norme. Ograničenja vjernicima da slobodno slave bogoslužje u Aziji nameće i državni autoritarizam, odnosno vladini pokušaji reguliranja prakticiranja vjere, a riječ je o zemljama poput Vijetnama, Sjeverne Koreje, Burme…
Slučaj koji je u protekle dvije godine možda najviše ostao u sjećanju te je u svjetskim razmjerima uočen kao zastrašujuće kršenje vjerskih sloboda i napada na kršćane onaj je iz Nigerije, gdje je ove godine na Duhove u gradu Owou u biskupiji Ondo tijekom mise ubijeno više desetaka osoba. Džihadizam je jedan od razloga zašto se Nigerija klati na rubu da postane propala država, s otmicama, mnogim ubijenim svećenima, sve češćim smrtonosnim napadima na crkve, zapaža se u izvještaju »Progonjeni i zaboravljeni?«. Prema jednoj analizi, između siječnja 2020. i lipnja 2022. u Nigeriji je ubijeno više od 7600 kršćana.
Izvještaj donosi i svjedočanstvo zatočene redovnice s područja zapadne Afrike, iz Malija… Ona je u zatvoru provela četiri i pol godine, a u siječnju ove godine u razgovoru za »Pomoć Crkvi u nevolji« s. Gloria Cecilia Narváez, tri mjeseca nakon oslobađanja, jasno je rekla da je zbog svoje kršćanske vjere prolazila kroz fizičko i psihičko mučenje. Opisala je kako su se njezini otmičari, islamistički militanti, obično razbjesnili kada je molila. Jednom ju je prilikom, zatekavši je kako moli, vođa džihadista udario govoreći: »Da vidimo hoće li te taj Bog izvući odavde.« Redovnica Narváez rekla je: »Obratio mi se jako ružnim riječima… Duša mi je zadrhtala od onoga što je ta osoba govorila, dok su se drugi stražari grohotom smijali uvrjedama.«
Priča redovnice Narváez prenosi tek dio patnje nanesene ljudima čija je jedina krivnja njihova kršćanska vjera, a taj i brojni drugi primjeri sustavnoga ugnjetavanja i progona vjernika pokazuju da je vrijeme da se riječi i fraze o poštovanju vjerske slobode pretvore u konkretna djela za progonjene. Ako se nešto ne poduzme, upozoravaju iz zaklade »Pomoć Crkvi u nevolji«, užasi koji su desetkovali broj kršćanskih zajednica na Bliskom istoku mogli bi se ponoviti u dijelovima Afrike i Azije.
