Došašće uvodi u smirenu novost života. Prorok Izaija napominje: »Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pâsti, a dječak njih će voditi.« Njegove su riječi ispunjene mirom. Dolaskom Spasitelja ni zastrašivanje ni prijetnje ni progonstva ne će donositi pobjedu.
Prorok Izaija je u isto proročanstvo stavio različite životinje. Sve ih je povezao, a znao je da već i u istoj rečenici pobuđuju nemir. Vukovi i ovce? Divlje mačke i koze? Lavovi i stoka? I sve njih da vodi dijete koje bi trebalo znati gospodariti velikim životinjama? No sve biva moguće po dolasku Gospodnjem. Svaki teror prestaje po dolasku Gospodnjem. Ovce, koze i ostala stoka plaše se grabežljivaca. Oni ih tjeraju u kut, razdvajaju njihovo stado, šuljaju se noću. A sada, dolaskom Božjim, takav teror prestaje. Ove nabrojene životinje mogu biti snažna simbolika. Koliko u ljudskom društvu ima onih koji se ponašaju kao vukovi, risovi, lavovi? Nebrojeno je onih koji siju teror divljaštvom, bjesnoćom, vikom, psovkom, prijetnjom. I usput se ničega ne boje. Kaže prorok Izaija: »Dječak njih će voditi.« Maleno dijete, Isus koji će biti rođen u hladnoj špilji, sve će ih voditi. Onaj koji još ni hodati ne zna, a kamoli govoriti, sposoban je rascvjetati dobrotu u čovjeku. Nad jednostavnim Bogom padaju svi terori. Neki su ljudi bijesni jer nisu doživjeli ljubav kao maleni, neki su prostaci jer se ne znaju drukčije izraziti, neki prijete jer nikada u životu nisu bili saslušani.
»Dječak njih će voditi«, poziv je na drukčije promatranje terora onih koji su vukovi, risovi ili lavovi. Došašće postaje prilika da se čovjek u svojoj obitelji zapita zašto ponekad gubi kontrolu nad svojim životom, zašto viče, komu prijeti, otkuda toliko divljaštva. I onda se može zaustaviti nad malenim Bogom. Novorođenčad se smije, promatra svijet puna nade, svakomu pruža ruku pouzdanja, utišava srdžbu, a unosi budućnost.
U došašću se ruka mira pruža svakomu. Čovjek, kakav god da bio, može se okrenuti na dobro, može u svojem životu pobuditi djetinje povjerenje, oduševljenje, izazov vedroga početka. Upravo je vrijeme došašća prilika da svatko tko donosi teror sada napokon zastane, razmisli i ugleda maleno Dijete što pokušava iz čovjeka pobuditi ono najbolje. Pa nije li baš ovo vrijeme doba godine kada svatko želi započeti darivati, pomagati, tješiti, opraštati, ljubiti? Sada, u došašću, vrijeme je da čovjek započne životom buditi ono ljudsko, a odbaci ono divlje kako bi mogao biti vođen Djetetom Isusom.
U dvije različite propovijedi Ivan Zlatousti tumači zajedništvo zvijeri i stada. Kaže: »Prorok je prorekao vrste ljudi od kojih je osnovana Crkva. Nisu samo krotki i blagi formirali Crkvu. Divljaci, nehumani i oni čiji puti bijahu poput putova vukova, lavova i bikova, svi su se zajedno sjatili i čine jednu Crkvu« i »Mislio je na nepodudaranje karaktera koji se stapaju u jedno. Likovi surovih životinja ukazuju na različite ljudske sklonosti koje se povezuju u jedno, u harmoniju bogobojaznosti.«
Kršćani tumačenje zajedništva divljih i pitomih ne će shvaćati kao priliku za teroriziranje. Izaijino zajedništvo nije toleriranje nasilja, niti je šansa da čovjek pokaže svoju najgoru moguću stranu. Upravo suprotno. Došašće je prilika u kojoj se svatko može promijeniti. Ne postoje nepremostive preprjeke. Ako su proroku Izaiji vukovi, risovi i lavovi postali životinje koje može pomilovati bez straha po glavi, zašto se slično ne bi postupilo i s današnjim problematičnim ljudima? Svako divlje ponašanje, u susretu s Djetetom, poziva čovjeka na promjenu, iz čovjeka izvlači onu dobru stranu.
I narušeni obiteljski odnosi koji su isprepleteni krizom, strahom od promjene valute i višim cijenama svih namirnica u došašću se mogu promijeniti na bolje. Čemu u jadu vlastite krize započeti dan ljutnjom na svoje najbliže? Zašto bi se čovjek iskalio na onima koje najviše voli? Unošenje straha u vlastitu obitelj nikako ne pridonosi razrješenju situacije. Kakve koristi ima od toga da izbezumi svoje lice prijetnjama ili srdžbom jer se boji besparice? Kakvu dobrobit donosi kada se vlastiti život okrene u život zvijeri? Tada se pobuđuje samo teror. A došašće – ono smiruje divljanje terora, ono budi vjeru u obitelj, ono pruža povezivanje kroz praštanje.
Gospodine, životne nedaće bude u nama teror, izvlače iz nas ono najgore, ali daruj nam dovoljno snage da ovoga došašća u molitvi prema smirenomu Djetetu probudimo ono božansko u sebi i ostanemo Tvoji u vijeke vjekova. Amen.
