U četvrti punca i punice među već oronulim betonjarama, na krpici zelenila, parkić je s toboganom i ljuljačkama. I dvije klupe koje su, u kroničnom manjku djece, osvojili i prisvojili umirovljenici (i oni »umireni« nezaposlenošću) za svoje ljetne »sjediljke« s kartanjem. Upravo tu zatječem punca i prijatelja mu njegovih godina. Ipak, brži su od mene…
– Tu smo, hodi k nama! – dovikuje punac. – Razbij nam malo monotoniju.
– Pa što je, »dečki«? Uživate na suncu ko gušteri i još se žalite?
– Ha, kak’ ne bi… Vidi, koja pustoš! Ni duše. A kao velegrad smo, metropola? – gunđa punac, a pajdaš ga prati kao ritam sekcija. – I nogometne lige gotove, i lokalni izbori! Još ak’ istrguju saborske zastupnike pa nam ne daju ni ljetne parlamentarne izbore, tko bu zdržal od dosade?!
– A u naše vrijeme – tugaljivo zagudi punac – bilo je to…
– Hajmo, hajmo jednu »jugonostalgičarsku« – ukližem mu đonom.
– Evo ga, ne smije čovjek ni zakukati! – naljuti se stari Jura. – Čim zineš o prošlosti, već si »jugnostalgičar«! Nema to veze s tim! To je samo obična… »tugonostalgija«! Zar nije tužno da su parkovi poluprazni? Žalim za vremenima kad je tu bila hrpa djece, kad su skakali, verali se po stablima, puzali, glumili kauboje i Indijance. A danas, ako se i pojavi koji klinac, mora biti u pratnji. Ne ispušta ih se iz vida, ne puste ih same ni na vrtuljak!
– Heeh… druga su doba, opasnija… – promrmlja čak i punčev prijatelj.
– Daj, Tinča, kak’ smo mi ko klinci sami prek’ pruge išli, preskakali potok, hodali po rubu zida? Ma, s kuglicom iz nosa znali smo se bolje zabavit neg’ ova današnja djeca sa svim tim igračkama! Gledam jučer, jedna mati il’ teta, dovela dva klipana pa oba uzela one svoje mobitele, igrice, što već, svaki sjeo na ljuljačku pa se ne njišu neg’ pletu prstima po tim spravama! Mogli su i doma ostat! – razmaha se punac – Kako ne ću biti nostalgičan na dane kad smo sami pravili svoje igračke, »terezine«, drvene konjiće… Kad smo se motali starijima oko nogu, kad bi se navečer sjelo zajednički, i mlado i staro, pa zapjevalo…
– I kad smo nedjeljom svi skup’ s tranzića slušali tekmu jer su prijenosi na telki bili samo triput godišnje! – ushiti se sad i stari Tinča. – A kad smo išli u Trst po one zapadne kaugume i traperice za vas mlađariju…
– I dok smo imali kolinja, i doma sami pravili kobasice pa znali što jedemo! – prijeđe punac na mirišljavu nostalgiju. – I domaće orehnjače i makovnjače, dok su još žene znale praviti kolače… Pa, zete, zar tebi nije žao za tim danima?
– Hm… sad pred pedesetu…, meni veću nostalgiju prave vaši odlasci u mirovinu! S pedeset i kojom!
– Imali smo mi puni staž! – nastupe zborski.
– Hajd’ dobro, ali… Danas kad mi prijete radom do grabe na Miroševcu, u boljem slučaju do intenzivne za začepljene žile il’ odčepljene mjehure, najveća mi je »nostalgija« ta vaša penzija!
– A što bi ti s njom!? – pričepi mi punac. – Penzija bez unučadi? To si niškoristi! A kak’ je krenulo, vi i ne ćete imati unuka do stote jer se danas »mladi« tek na pragu četrdesete, »u cvijetu mladosti«, počnu pitati ne bi li mogli roditi pa bar tako »ostaviti neki trag«, kad već nisu uspjeli na »ambicijskim« područjima!
– A i što ne bih radio dovijeka? Kad još treba puniti fondove za vaše mirovine! – oštre riječi ublažih srdačnim zagrljajem. – Koje su, i uz vašu zdravu »tugonostalgiju«, sasvim jugonostalgično nedostižne za nove penziće!
