Hrvatsku ljepotu i raznolikost resi drugi po veličini hrvatski poluotok – Pelješac – koji je smješten na jugu Hrvatske u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Površina mu je 348 četvornih kilometara. S kopnom je spojen Stonskom prevlakom koja je na najužem dijelu široka 1450 metara. Svojom raznovrsnošću Pelješac privlači brojne posjetitelje jer se od razine mora podiže do najvišega vrha Sveti Ilija koji doseže 961 metar, a nazivaju ga i Zmijskim brdom ili Monte vipera. Posebna ljepota Pelješca susreće se na njegovu jugozapadnom dijelu, gdje se uz brojne stare nastambe nalazi još netaknuta priroda i čisto more.
U crkvenom ustroju cijeli poluotok pripada Dubrovačkoj biskupiji. Na jugozapadnom dijelu s pogledom na otok Korčulu smjestila se u Pelješkom dekanatu župa Viganj, kojoj je zaštitnik sv. Mihovil arkanđel.
Dojam je da viganjski župnik don Josip Lebo svojom otvorenošću i vedrinom ima vremena za svakoga, za svačiji problem, što se ne treba pripisati samo činjenici da je i magistar psihologije. On, iako je u župi kratko, spremno govori o povijesti župe koja je nastala 1761. godine odvajanjem nekih naselja od župe Karmen (Trstenica, Orebić) u Podgorju. Župa obuhvaća naselja zapadno od Orebića uz more: Kućište, Viganj i Lovište. Uz ta tri naselja, negdašnja naselja Donja i Gornja Nakovana, koja su danas bez stanovnika, činila su župu Viganj. Bogata prošlost svjedoči da je u Vignju 1672. godine izgrađen dominikanski samostan s crkvom Gospe od ružarija. Crkva je posvećena 1687. godine. Samostan je tijekom 19. stoljeća bio prazan te je 1910. prodan mjestu za potrebe škole, doma i vrtića. I danas se u njemu nalazi škola, vrtić i Hrvatski dom. Župna crkva sv. Mihovila potječe iz 1740., a izgrađena je na mjestu prvotne crkve iz 14. stoljeća. Česti potresi i požari nekoliko su ju puta oštetili, ali je uvijek bivala obnavljana pa je tako bilo i krajem prošloga stoljeća te se i danas povremeno koristi za liturgiju.
Na mjesto današnjega okupljanja vjernika utjecao je potres iz 1962. godine. Za svakodnevnu, nedjeljnu i blagdansku liturgiju služi crkva Gospe od ružarija, bivša samostanska crkva koja je 2001. obnovljena te posljednjih šezdesetak godina služi kao župna crkva. Uz more je 1962. izgrađena i nova župna kuća jer je bivša stradala u potresu i više nije obnovljena. Uz crkve sv. Mihovila i Gospe od ružarija u župi su obnovljene i u uporabi su i druge crkve i kapele: Male Gospe u Nakovani, sv. Ivana Krstitelja u Vignju, Srca Marijina u Lovištu, sv. Luke uz groblje u Kućištu, Presvetoga Trojstva u Kućištu, sv. Antuna Padovanskoga u Kućištu, Nuncijata na brdu iznad Kućišta i sv. Liberana u Vignju. Od crkvenih objekata koji nisu više u uporabi valja istaknuti ostatke crkve sv. Jurja iznad Vignja i sv. Ilije na istoimenom brdu iznad Orebića.
Kao i u većini poluotočnih i otočnih župa, broj stanovnika se smanjivao, no u Vignju bi se moglo reći da ta brojka stagnira. »Na području župe danas živi 570 žitelja, a od toga je 520 vjernika. Nažalost, negativan je odnos broja umrlih i krštenih. Prošle smo godine imali šest krštenih, a osam umrlih. Prvopričesnika je bilo pet, a krizmanika deset. Ipak, čini se da se ovih godina župa pomalo obnavlja i nadamo se povećanju i broja krštenika i vjernika«, ističe župnik Lebo.
Pastoralna je slika, tumači župnik, sljedeća. U župi su dvije nedjeljne mise: na filijali u Lovištu i u župi u samom Vignju, a u ljetne dane i u Kućištu. Svakodnevno su mise u župi, a po potrebi i na filijali ili u drugim crkvama. Zanimljivo je čuti da je u Lovištu, filijalnoj crkvi, čak i veći odaziv vjernika na misna slavlja negoli u samom Vignju, a na sljedeću je činjenicu župnik posebno ponosan: »Iako je župna zajednica brojem župljana malena, velik je broj onih koji se ispovijedaju pred velike blagdane, sudjeluju na misama i pričešćuju se«.
Redovni su i župni vjeronauk te susreti za prvopričesnike, krizmanike, ministrante i ostalu djecu. »Povremene susrete i radionice organiziramo uoči velikih blagdana. Mnogo je crkava i kapela u kojim se slave pojedini blagdani i spomendani, a za blagdan sv. Mihovila, za Gospu od ružarija, Cvjetnicu, Veliki petak, blagdan sv. Marka i Gospu Ljubeživu organizirane su procesije kroz mjesto i oko crkve. Povremeno održavamo i druge aktivnosti u župi, a cilj je pastoralno se prilagoditi potrebama župljana te istodobno održati tradiciju živom.«
U župi djeluje i zbor koji pjeva na župnim misama nedjeljom i blagdanima, a posljednjih godina postaje sve brojniji i važniji. Mladih je u župi malo, susreću se povremeno kad su neka događanja, kao što je to bilo na planinarskom križnom putu mladih na Pelješcu i na nedavnom nacionalnom susretu mladih u Vukovaru.
Župnik Lebo navodi da su ove godine dobili novi statut župnih ekonomskih vijeća i uveli u službu tri člana koja je na župnikov prijedlog imenovao biskup, a očekuju to isto uskoro i za pastoralno vijeće koje kane obnoviti i imenovati članove. Sadašnji članovi rado se uključuju u rad i organizaciju župnih poslova i događanja.
»Narod je plemenit, pa se tako dragovoljci rado uključuju i pomažu, počevši od zvonara, čistača crkve i onih zaduženih za održavanje okoliša. Uključeni su najčešće u uređenje i održavanje župne crkve, kao i ostalih crkava u župi«, zadovoljno će župnik.
»Prioritet nam je uređenje i restauracija unutrašnjosti župne crkve, a postoji i projekt koji već deset godina čeka na dovršenje. Naime, u Lovištu je započela gradnja nove crkve i pastoralnoga centra. Želja nam je dovršiti ga, ali to je za sada ‘velik zalogaj’. Nadamo se potpori lokalne uprave i županije, kao i biskupije. Ostale objekte održavamo darovima župljana i lokalne zajednice.«
Na području župe nalaze se dvije područne škole. U Vignju se nalazi četverogodišnja škola i dječji vrtić, a u Lovištu školu pohađa desetak učenika. Vjeronauk u školi drže vjeroučitelji laici, a u župi župnik.
Budući da je župnik Lebo svećenik koji zrači optimizmom i nadom, i pri pitanju što mu je kao svećeniku ipak najteže ne odustaje od pozitivnoga pristupa: »Nema za sada nekih teškoća. Svakom svećeniku sigurno je najveća radost ako je u župi sklad, dobar odaziv na mise i sakramente. Premda sam u ovoj župi relativno kratko, za sada sam vrlo zadovoljan jer osjećam da narod voli svećenika, suradnja je lijepa i osjećam se prihvaćenim.«
Posebno se njeguje povezanost s drugim župnim zajednicama, poput župe u Orebiću, u kojoj se na različitim događanjima i molitvenim susretima rado pridruže i župljani Vignja, a pojedine obitelji sudjeluju na duhovnim obnovama izvan župe. Dio župljana voli hodočastiti pa dolaze obogaćeni neprocjenjivim dojmovima iz Svete Zemlje, iz Tabora, Međugorja i drugih hodočasničkih odredišta. Tradicija je živa, tumači župnik, pa su redovite pobožnosti u pojedina liturgijska vremena. Najveći je odaziv na križni put i procesije, a uz stalnu vjerničku bazu koja njeguje molitveni život nastoji se tu bazu i povećati, unatoč suvremenomu načinu života i rastrganosti obitelji, koja ne pogoduje molitvenomu obiteljskomu životu.
»Svjedoci smo da su za vrijeme bivšega sustava brojni izgubili vezu s Crkvom, a mnogi se nisu ni danas sposobni vratiti u vjerničku zajednicu. Nastojim stoga kod djece pomalo poticati i graditi potrebu za molitvom jer smatram da treba počinjati od mlađih i preko njih raditi na povezivanju i stvaranju zajednice«, kaže župnik Lebo. Župnom zajedništvu pridonose redovnice iz Blata s Korčule koje svoju karizmu grade na ostavštini svoje utemeljiteljice, hrvatskom narodu bliske bl. Marije Petković.
Unatoč manjemu broju župljana, u župi organizirano djeluju zajednice poput ministrantske skupine i zbora. U reprezentaciji koju čini desetak ministranata je ministrant sa šestogodišnjim stažem Ivan Vicelić koji pohađa osmi razred osnovne škole u Orebiću. Ponosno ističe da ima još dvije sestre i jednoga brata, a jedna od sestara također ministrira. Uz pohađanje redovite župne kateheze sudjeluje i na ministrantskim susretima u biskupiji. Ističe da ga to posebno raduje jer na takvim susretima upoznaje ministrante iz drugih župa, razmjenjuju se iskustva, druži se, igra. Poslije osmoga razreda Vicelić kani poći u gimnaziju na Korčuli, a na otok se u školu organizirano ide brodicom. U višim razredima osnovne škole sada ih je dvoje iz Vignja.
U župi Viganj aktivna je, posebno u pjevanju, supruga i majka četvero djece Sanja Vicelić, a uključena je i u druge župne aktivnosti. U ljetnoj sezoni bave se turizmom, iznajmljuju apartmane i dočekuju turiste. »U zimskom razdoblju svatko je u svojoj kući, a ljeti, kada krene sezona, dolaze turisti pa mjesto živne uz nove stanovnike. Tko raspolaže s dovoljno smještajnih kapaciteta, od turizma može živjeti.« Zanimljiva je njezina tvrdnja da iz mjesta ne iseljava previše mladih. »Iako postoje oni koji kada odu na školovanje odlaze iz mjesta, veći dio mladih vraća se nakon školovanja.«
Među povratnicima je i Antonija Kovačević koja se nakon školovanja u Splitu i rada u drugim mjestima u Hrvatskoj vratila u Viganj, a na posao odlazi u Dom zdravlja u Korčuli. »Svugdje je lijepo, ali najljepše je mjesto u kojem se odrastalo«, navodi ta župljanka koja je i članica pjevačkoga zbora. »Priključila sam se župnom zboru jer sam željela pridonijeti župi. Trenutačno nas je petnaestak u zboru, a na probe dva puta tjedno i na liturgijska slavlja pjevači se rado odazivaju. Zbor je i više od pjevanja: družimo se, okupljamo, razgovaramo o različitim problemima.«
Iako se u mjestu najviše živi od turizma, a nešto manje od poljoprivrede, ne smije se zanemariti i činjenica da je Viganj poznat po brojnim pomorcima, jer s morem se i od mora živjelo. Među župnim je suradnicima i inženjer brodogradnje Ljubomir Vidović, rođen u Vignju, a radi u brodogradilištu u Korčuli. »Zapadni dio pelješkoga poluotoka poznat je po pomorstvu i ribarstvu. Moji predci su bili pomorci, nekoć su plovili jedrenjacima, parobrodima, a kasnije tek suvremenim brodovima. Ljubav prema plovidbi prenosili su iz naraštaja u naraštaj. U brodogradilištu sam već 32 godine, a čini se da je u posljednje vrijeme više posla jer zahvaljujući većim brodogradilištima i mi dobijemo dio poslova.«
Boris Radovanović, električar po zanimanju, četiri godine plovio je Mediteranom, a potom i mnogo šire. »Obišao sam čitav svijet, osim Indije i Kine. Za vrijeme bivše države dragocjeno je bilo iskusiti posjete zemljama s razvijenom demokracijom, vidjeti kako se živi vjernička sloboda, a često smo upravo na plovidbi dolazili do informacija do kojih inače nikada ne bismo mogli doći, i s njima se vraćali na Pelješac.«
O identitetu Vignja govori na sljedeći način: »Mjesto smo sa snažnom tradicijom pomorstva i ribarstva; tradicijski smo vezani uz more, uz ribarstvo. Nažalost, ribarstvo je u opadanju, i zbog toga što nam nerijetko talijanski ribari uzimaju kruh izlovljavajući u našem dijelu mora. Ima još nešto ribe, ali sve je manje ulova. Premda sam umirovljenik, i dalje pomalo ribarim.«
Uz Crkvu je, tumači Radovanović, uvijek bio vezan, a uz svećenike 27 godina, pa je prepoznatljiv i kao čovjek koji na liturgijskim slavljima prikuplja milostinju. Želja mu je da više mladih dolazi u crkvu. »Mogli bi i više dolaziti jer većinom dolaze prigodno, o Uskrsu i Božiću. To su blagdanski vjernici«, rekao je. No nada se dobru jer tumači da u župi postoji stabilna i zdrava jezgra od stalnih sedamdesetak župljana na misama. Raduje ga što ljeti crkva bude puna, kada se zbog gostiju mjesto brojem udeseterostruči.
Njegova supruga, Gordana Radovanović, majka je četvero njihove djece i baka osmero unučadi. »Dvojica sinova žive s nama u istoj kući, jedna kći je u Orebiću, a druga na studiju pedagogije u Sarajevu«, navodi Radovanović. »Moja mati i otac učili su me životu u vjeri i vezali za crkvu pa tako odgajam svoju djecu. Nažalost, danas je sve manje zajedničke molitve koju smo nekoć njegovali, ali barem se pojedinačno moli. Jer, teško je zbog obveza okupiti sve na jednom mjestu. Ipak, kada se okupimo onda molimo. Nastojim i uvijek sam težila u odgoju usaditi djeci plemenitost i ljubav prema Bogu i čovjeku.«
