Iščekivanje Spasitelja više je od običnoga trenutka. Njegov dolazak u čovjeku pobuđuje tople osjećaje. Kaže prorok Izaija: »Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.« Uklanja se sve što uzrokuje patnju, a ostaje samo ono što donosi zadovoljstvo.
Bol, bila ona duhovna ili tjelesna, nije ugodna. Tjelesnu je bol barem lako odrediti, nađe se mjesto koje boli, uzmu se lijekovi, bol se ublaži. Ali ona duhovna bol, nju je ne samo teško detektirati, za nju ni sam ljudski organizam ne može odrediti kako bi je ublažio. Došašće je čudesno vrijeme u kojem čovjek pokušava liječiti upravo tu duhovnu bol. Traže se načini kako si ugoditi, što učiniti da se ispuni praznina, koje postupke upotrijebiti u liječenju onoga nevidljivoga. Riječi proroka Izaije traže iste odgovore: »Pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.« Koliko je radosti, a tek veselja na ulicama, po društvenim medijima, u slikama televizije! Sve pršti ražarenim licima. Traži se radost, iščekuje se nekakvo punjenje baterija. A sve počesto nasilno, namješteno, usiljeno. Kod proroka Izaije toga nema. Kaže on: »Doći će u Sion kličuć od radosti.« Da, u Božju će blizinu doći već radosni. A zašto? Isprebijani su raznim problemima, uništeni su od boli, doživjeli su brojne patnje – iščekujući Spasitelja.
Duhovna praznina nije nešto od čega se bježi. Prorok Izaija je svjestan njene postojanosti. I sam ju je doživio. Ali on, ponekad različito od ljudi danas, zna da se ona ne može nadomjestiti nekom drugom prazninom. Umjetno veselje uvijek pobuđuje dodatne praznine. Njegovu prazninu ispunio je Bog kojega očekuje. Kada se Isus ukloni iz iščekivanja, ako se praznina nadomješta novom prazninom, ništa se novo nije dogodilo. Veselje se možda i dogodi, ali tu radosti nema. Proroka Izaiju prate radost i veselje, ali ne veselje i radost. Radost je načelo koje prožima svakoga čovjeka, koje ne crpi energiju osjećaja, a veselje nastupa tek nakon radosti, tek po ispunjenju praznine.
O kada bi u ljudskom životu bilo više radosti! Trenutci su to u kojima se sreća ne nalazi negdje daleko, nije potrebno potrošiti više od onoga što se ima niti je važno biti samodopadan dok se čini dobrota. Izaijina radost nastupila je jer je znao da ga na Sionu čeka Bog. Njegova potraga imala je jasan cilj: Bog mu je bio pred očima. Stoga je mogao jasno zaključiti da će bol i jauci pobjeći. Nema što drugo biti nego da uteknu jer je Izaija konačno ispunio duhovnu prazninu.
Zaključak Izaijine radosti i veselja donosi Ivan Zlatousti u djelu Pismo Teodoru koji je pao: »Molim te da razmotriš stanje drugoga života, koliko god je to moguće razmotriti. ‘Bol, tuga i jauci’, čitamo, ‘pobjegli su’. Što bi onda moglo biti blaženije od takvog života? Tamo se nije moguće bojati ni siromaštva ni bolesti. Nije moguće vidjeti nekoga kako vrijeđa ili je povrijeđen, izaziva ili je izazvan, ili ljut, ili zavidan, ili gori od bilo kakve požude, ili tjeskoban za opskrbu životnim potrepštinama, ili oplakuje sebe zbog gubitka dostojanstva. Sva bura strasti u nama je ugušena. Sve će biti u stanju mira, veselja i radosti. Ali veće od svega ovoga jest trajno uživanje u zajedništvu s Kristom!«
Kršćanin će stoga prvo tražiti radost, a posljedično s njom zadobiti veselje. Radost se traži u susretu s Bogom, u molitvi nad njegovom riječju, u jednostavnosti došašća koje nije ispunjeno velikim novogodišnjim planovima, nego hrabro stoji u sadašnjosti, u postupcima koji rješavaju ono današnje. Čemu se sada zaletjeti u velike planove, u neka razmišljanja koja traže samoću, a obitelj tada trpi? Je li potrebno prosinac ispuniti pokazivanjem pred ljudima koji ionako ne znaju ispuniti duhovnu prazninu, a sve je već ponuđeno u crkvi? Kao da je došašću potrebno stajati na mjestu, u stvarnosti onoga čime je čovjek okružen. Marija i Josip nisu tražili dodatne osobe da im pomognu u podizanju Isusa, oslonili su se jedno na drugo, samoću praznine do kraja je ispunio Isus. I ovoga došašća put za ispunjavanje praznine je jasan. Nema potrebe trčati u izgubljene bitke, u veselje koje ne donosi radost. Sve je već darovano. Boga je potrebno samo prihvatiti. Prosinački kalendar već je ispunjen pozitivnim rezultatima koliko god da to neobično zvučalo.
Gospodine, ako tražimo put veselja, dovedi nas na put radosti koja ne
prolazi jer je susrela Boga, Tebe koji si trajni rješavatelj boli i jauka,
Onaj koji nas ispunjava u vijeke vjekova. Amen.
