Nakon pandemijske stanke u većini župa vratile su se velike ispovijedi ususret svetkovini Božića, kada se najčešće u redovima čeka na pokorničke čine. Mnogima je čekanje na ispovijed ujedno vrijeme za ispitivanje savjesti kako bi se bolje ispovjedili, no ispit savjest duhovna je vježba uz koju se i izvan vremena tzv. »velikih ispovijedi« može istinski napredovati u duhovnom životu. Kao poticaj da joj se češće pristupa pripremili smo odgovore na ključna pitanja o ispitu savjesti na temelju knjige prof. dr. Josipa Mužića »Ugađanje duše«, koja obiluje detaljnim objašnjenjima i dragocjenim uputama.
1. Kada se kršćani najčešće susreću s ispitom savjesti?
To se događa redovito prilikom priprave za ispovijed jer tada svatko ispituje svoju savjest kako bi došao do spoznaje počinjenih grijeha za koje se treba pokajati i zatražiti oproštenje u sakramentu pomirenja. Isto se tako ispit savjesti nalazi i u sklopu pokorničkoga čina na početku svake mise.
2. Koja je važnost ispita savjesti?
Koliko je važan ispit savjesti najbolje pokazuje činjenica da ga od davnine preporučuju duhovni pisci i crkveno učiteljstvo kao redovito i, svim kršćanima bez razlike, prikladno sredstvo postizanja punine vlastitoga poziva, to jest svetosti. Dapače, svetci u njemu vide jednu od najvažnijih i najučinkovitijih duhovnih vježba koje mi možemo učiniti s naše strane za postizanje napretka jer on podupire i upravlja svim drugima sredstvima rasta ako ga se dobro i vjerno čini.
3. Koje su njegove koristi?
Ispit savjesti pomaže nam da osobno upoznajemo Boga i sebe, posebno svoja ograničenja, i dozrijevamo u kršćanskom životu preuzimajući odgovornosti, kroteći požude, oslobađajući se zlih navika i razvijajući krjeposti!
4. Što je, zapravo, ispit savjesti?
Ispit savjesti, shvaćen kao duhovna vježba, osobni je oblik introspekcije i molitve koji se događa uz Božju pomoć i u njegovoj milosrdnoj nazočnosti. U njem osoba, razmišljajući o vlastitom djelovanju, unutarnjem i vanjskom, nastoji iskreno i ponizno sagledati stanje svoje duše s ciljem da otklanja zaprjeke i pronalazi načine kako razvijati pravo zajedništvo s Bogom.
5. Što je nužno za dobar ispit savjesti?
Kod obavljanja ispita savjesti nije dovoljno osloniti se samo na svoje snage, nego prije svega treba tražiti Božju milost. Treba ga stoga shvatiti kao vid molitve, što je vidljivo, posebno na početku, kada se posvješćuje Božja prisutnost, zahvaljuje na primljenim milostima i moli za pomoć, a jednako tako i na kraju kada se zalječuju otkrivene rane pokajanjem i odlukom. Treba se vjerno držati vremena predviđena za ispit savjesti, ali i imati na umu da se on ne iscrpljuje samo u tome, nego je pozvan da oslonjen na te fiksne trenutke preraste u stalni stav budnosti u odnosu prema Bogu.
6. Koji se preduvjet traži?
Traži se ozbiljnost u razmišljanju i u odlučivanju, bar tolika kao ona koju pokazujemo u različitim vremenitim poslovima kao što su ispiti, sklapanje poslova ili briga o tjelesnom zdravlju. Tko misli da nutarnji život ne zaslužuje istu i još veću skrb, bolje da se ne upušta u ovu duhovnu vježbu jer mu lako može biti na štetu umjesto na korist.
7. Što treba ispitivati kako bi se upoznalo stanje vlastite duše?
Treba gledati glavno usmjerenje duše pazeći stalno koliko je u njoj bila prisutna težnja za Bogom. Uz to također treba ispitivati i njena dobra svojstva i krjeposti kako bismo ih što više ojačali te loše sklonosti i mane kako bismo ih suzbijali. Svi ti elementi zajedno daju nam cjelovitu sliku o duši unutar vremena koje pokriva ispit savjesti.
8. Koji su oblici ispita savjesti?
Prema njegovoj namjeni, odnosno prema opsegu, razlikujemo tri glavna oblika ispita savjesti: opći, pojedinačni ili posebni i prigodni. Prva dva obavljaju se svakodnevno, a treći periodično, primjerice mjesečno, za vrijeme duhovne obnove, godišnje, za vrijeme duhovnih vježba ili pred nekom ključnom prekretnicom kad treba donijeti kakvu životnu odluku. Imamo također jednostavni ispit savjesti koji nije ništa drugo nego pojednostavnjeni oblik općega i pojedinačnoga pa može služiti kao njihova alternativa.
9. Protiv čega se treba boriti u ispitu savjesti?
Najveća je zaprjeka koju treba otkloniti na putu do Boga grijeh, koji sv. Ignacije s pravom povezuje s nezahvalnošću. Ako se radi o smrtnom grijehu, nužna je ispovijed i najbolje je odmah pobuditi savršeno pokajanje jer ne znamo kada nas smrt može iznenaditi, a duši treba vratiti što prije posvetnu milost da bi mogla živjeti. Na ispite savjesti koji služe za duhovni rast redovito stoga spadaju laki grijesi i nesavršenosti, koje, strogo gledano, nismo dužni ispovijedati. Ne treba podcijeniti ni jedne ni druge, nego se treba s njima ozbiljno uhvatiti u koštac jer, kako kaže jedan duhovni učitelj, »sigurni smo da ne postoji neprijatelj toliko malen da, ako ga podcijenimo, nije tako moćan da nam naškodi«. Ako se pak čine svjesno i namjerno, uzrokuju paralizu duhovnoga života.
10. Što su laki grijesi?
Nakon teških grijeha oni su najveće moralno zlo u usporedbi s kojim je bilo koje fizičko zlo, od bolesti pa do smrti, zanemarivo? Veza s Bogom nije prekinuta i duša je živa, ali pogođena teškom bolešću. Po sebi je »prava uvreda protiv Boga, dragovoljni neposluh njegovim presvetim zakonima i velika nezahvalnost prema njegovim beskrajnim dobročinstvima«. »Toliko je teška, doista, zloća jednoga lakoga grijeha kao uvrjede Bogu da se ne bi trebao učiniti ni onda kada bismo s njime mogli izbaviti sve duše iz čistilišta i još zauvijek ugasiti pakleni oganj.«
11. Kako razlikujemo lake grijehe?
Dijelimo ih u dvije grupe. U prvu grupu ulaze oni koji se događaju iz nehaja i slabosti i ako se protiv njih borimo, nastojeći ih umanjiti i u tome ne popuštamo malodušnosti. Uzrokuju malu štetu nadnaravnomu životu duše. Drugu grupu tvore laki grijesi koji se čine hladnokrvno, s punom sviješću da se to Bogu ne sviđa, i uz potpuni pristanak, i oni su prava opasnost jer su nepremostiva zaprjeka na putu svetosti.
12. Koji su učinci dragovoljnoga i čestoga lakoga grijeha?
U ovom životu nas lišavaju mnogih milosti, umanjuju žar ljubavi i senzibilnost prema Bogu, otežavaju prakticiranje krjeposti i uzrokuju mlakost te nas na kraju predisponiraju za teške grijehe. U budućem su životu pak uzrok čistilišnih muka, koje daleko nadilaze bilo koje ovozemne patnje i smanjuju nebesku slavu.
13. Kako se treba postaviti prema dragovoljnomu lakomu grijehu?
Treba se moliti Bogu da nam udijeli milost da ga zamrzimo i da možemo nasljedovati svetce koji su bili spremni radije umrijeti negoli počiniti makar jedan takav grijeh.
14. Kako dijelimo nesavršenosti?
Nesavršenosti po sebi nisu grijeh, nego manjak dobra potrebnoga za napredak. Ipak, treba ih izbjegavati jer ih najčešće prate laki grijesi. Nehotimične nesavršenosti po sebi nisu problem, naprotiv, preko njih otkrivamo svoje loše sklonosti koje se postupno ispravljaju jačanjem duhovnoga života. Hotimične nesavršenosti puno su ozbiljnija stvar, posebno ako se radi o navikama, jer premda su posljednja i najmanja zaprjeka na putu savršenstva, bez obzira na to koliko bile male, ipak priječe duši da poleti i potpuno se suobliči Božjoj volji.
15. Kako se treba boriti protiv hotimičnih nesavršenosti?
Protiv njih se treba boriti odlučno i neumorno, usavršavajući stalno sve više čistoću nakane i velikodušno težeći za potpunom preobrazbom u Kristu u kojoj će nestati naši ljudski egoizmi. Kod ispita treba gledati koliki je stupanj hotimičnosti te tražiti uzrok.
16. Koja je smetnja na početku ispita savjesti?
Ispitivanje samoga sebe uvijek se sudara s vlastitom taštinom i sebeljubljem. Taj otpor, često nesvjestan, a posebno jak kod započinjanja, treba pobijediti odlukom o obavljanju koja se ne dovodi u pitanje i radom koji će biti energičan i zauzet, a istodobno ustrajan.
17. Koja je glavna zaprjeka ispitu savjesti?
Glavna je zaprjeka naša sklonost nemaru, popuštanju i lijenosti u duhovnom životu, što se onda očituje u statičnosti i stagnaciji. Tamo gdje prestaje pravi život, počinje životarenje ili polagano umiranje. Tako je i u duhovnom životu koji, ako ne ide naprijed, ide unazad. U odnosu s Bogom upada se u rutinu i ne traži se više. U odnosu prema sebi želi se ostati na postignutom u duhovnom životu zaboravljajući da se uvijek može napredovati u kakvoći, ako već ne treba u količini. U odnosu s bližnjima ljubav se ograničava na stečene dobre navike, a ne izgara se više u revnosti za duše.
