Već se godinama postavlja isto pitanje: Zašto katolici igraju najbolji nogomet? Iako ne postoji jednoznačan odgovor, mnogi promatrači, navijači, ali i znanstvenici pokušavaju objasniti fenomen »katoličke dominacije u nogometu«. O tome su napisane knjige, znanstvene studije, a internetski su portali, naravno, prepuni kolumna, razmišljanja ili rasprava stručnjaka i laika.
Bez obzira na to radi li se o religijskom identitetu, mediteranskoj klimi, južnoameričkom plesu ili posebnom etosu zajedničarenja, već desetljećima najbolji nogometaši, treneri i nacionalne momčadi dolaze iz katoličkoga okoliša. Ne čudi stoga da i vrhunski katolički teolozi smatraju nogomet dovoljno važnom temom da se obrate vjernicima. Tako je Joseph Ratzinger prije 44 godine proglasio nogomet predokusom raja: »To je iskoračivanje iz ropske ozbiljnosti našega svakodnevnoga života i njegovih briga u slobodnu ozbiljnost nečega što ne bi trebalo biti ozbiljno, i prema tome – lijepo je. Na taj način šport nadilazi svakodnevni život.«
Ratzinger podsjeća da nogomet potiče ljude na disciplinu, na trening kojim se postiže kontrola nad samim sobom, kontrola kojom se postiže majstorstvo, a majstorstvom se postiže sloboda. I on posebno naglašava komunitarni ideal nogometa: »Nogomet uči čovjeka discipliniranoj suradnji s drugima. U timskoj igri čovjek uči svoju individualnost staviti u službu cjeline. Nogomet ujedinjuje ljude u ostvarenju zajedničkoga cilja: uspjeh ili neuspjeh svakoga pojedinca sadržan je u uspjehu ili neuspjehu svakoga.«
Razmatranje u Katoličkoj Crkvi o športu, pa i o nogometu, uobličeno je, 2018. godine, u službenom dokumentu Dikasterija za laike, obitelj i život pod naslovom »Dati najbolje od sebe«. Lako je otkriti sadržaje nogometa koji se u tom dokumentu naglašavaju i promiču – ljepota i proslava. Crkva je stoljećima bila pokroviteljica ljepote u umjetnosti i znanosti, pa je otkriva u nogometu: »Šport nam pruža priliku biti dionicima ljepote ili je s udivljenjem promatrati.« Ili, kako bi to opisao Ratzinger, nogometna je igra izraz želje za rajskim životom, za životom u kojem je ostvarena dokolica.
Osim što je timska igra, koja uključuje vrijednost odgovornosti prema zajedničkoj stvari, nogomet je posebna vrsta elitizma i pozitivne diskriminacije. Otporan je prema ideologiji nasilne uključivosti, prema obveznoj otvorenosti i prema fatalnomu zahtjevu raznolikosti. Mjesta ima samo za one koji su spremni dati najbolje od sebe. Baš poput napredovanja u (uspješnoj) znanosti – pojedinci bez noćnih smjena, rezultata, odricanja i ideja nemaju pristup projektima, fondovima, laboratorijima, nemaju dobru karijeru. Prava znanost i vrhunski šport isključuju društvo podobnih, a promiču meritokraciju.
Konačno, nogometna utakmica predstava je posebnoga oblika pravde u kojoj obje momčadi imaju (samo) jedanaest igrača. Iako je broj registriranih nogometaša u Brazilu gotovo veći od ukupnoga broja stanovnika Hrvatske, na stometarskom terenu obje ekipe imaju isti broj članova. To pravilo igre ili društveni dogovor sukobljenih strana podsjeća na borbu Davida i Golijata, borbu jedan na jedan, poštenu borbu kojom su nepotrebne žrtve izbjegnute srazom odabranih.
Nogometna je igra, dakle, derivat kulturnoga i tradicijskoga okružja koje, naravno, uključuje i religiju i politiku. Ili, kako to piše u Dikasteriju: »Šport je danas civilizacijski fenomen koji ima svoje punopravno mjesto u suvremenoj kulturi i prožima načine života i izbore mnogih ljudi.« Osim što se hrani vremenima i običajima, nogomet isijava – poruke, vrijednosti i izazove. U Hrvatskoj, na primjer, uspjesi nacionalne nogometne momčadi sublimiraju se u poruke domoljublja, zajedništva, vjere, skromnosti i poniznosti, ističu se vrline koje neki slave, a druge iritiraju. Tako se, zahvaljujući nogometu, društvena igra nastavlja…
