Dramatične brojke iz života kršćana na Zapadnoj obali
Na naizgled uobičajene prizore došašća naišao je Glas Koncila kada je o trećoj adventskoj nedjelji posjetio Betlehem. Mnogobrojni automobili parkirani nedaleko od bazilike Rođenja, brojne i nagurane hodočasničke skupine pristigle iz raznih krajeva svijeta, nestrpljivi vjernici koji su možda čitav život iščekivali nekoliko minuta tijekom kojih će se pokloniti u špilji Rođenja. Iz vizure središnjega betlehemskoga trga Mangera »iskače« golemi okićeni bor, energični prodavači »vuku« turiste i hodočasnike nudeći razne poslastice, poput slatkoga kukuruza, humusa i falafela. Vrata su širom otvorena i u brojnim suvenirnicama, u kojima mahom kršćani prodaju svoje rukotvorine i vjerske predmete, gotovo su popunjeni kapaciteti betlehemskih hotela… Moglo bi se reći da se normalnost vratila nakon dvije godine pandemije. Međutim, riječ »normalnost« u Svetoj Zemlji ima pomalo začudno značenje.
Najvidljiviji znak duboke podjele između Izraelaca i Palestinaca, a uostalom i neodvojivi dio vizure grada Betlehema, golemi je betonski zid sa stražarskim tornjevima i žicom koji gotovo dvadeset godina odvaja izraelske teritorije od onih palestinskih. Tko poželi putovati iz Jeruzalema u Betlehem, na kontrolnim ga točkama čeka susret sa sivim i oronulim labirintom hodnika, nizom rešetkastih vrata, detektorima metala, vojskom… Stranomu putniku čini se da svakidašnjica u Betlehemu više nalikuje zatvoru, a nikako tipičnoj urbanoj sredini.
»Upoznao sam muslimana koji se namjerava krstiti i to će se, jasno, dogoditi u tajnosti. No on mi je posvjedočio da ga je u kršćanstvo privukla – sloboda. Njemu nitko nikada nije govorio o Isusu. Ponešto je o Isusu znao iz Kurana. Njega nitko nije nagovarao, nešto je jednostavno osjetio i odgovorio je na poziv Duha Svetoga. Koliko god da smo mi kršćani danas malobrojni u Svetoj Zemlji, upravo zbog takvih čari, takvih susreta, ima smisla živjeti i djelovati na ovom prostoru. Nama kršćanima drugi se dive zbog slobode koju živimo.«
Stanje u Betlehemu bez većih je napetosti, iako ostatak tzv. Zapadne obale – palestinskoga teritorija koji se od 1967. i Šestodnevnoga rata nalazi pod izraelskom okupacijom – ne miruje. Samo u 2022. godini u različitim oružanim okršajima ubijeno je oko 150 Palestinaca i više desetaka Izraelaca. Posljednjih nekoliko okršaja dogodilo se u studenom. S druge strane, islamisti su organizirali i niz terorističkih napada u raznim dijelovima Izraela, među kojima se posljednji dogodio prije nekoliko tjedana, kada je u sjevernom predgrađu Jeruzalema bombaškim napadom na autobusnoj postaji ubijeno i ranjeno više ljudi. Na jugu Izraela, uz pojas Gaze koji kontrolira teroristička skupina »Hamas«, gotovo je uobičajena razmjena vatre između Izraelaca i Palestinaca. Jasno, to su samo orisi napetoga političkoga ozračja u kojem su betlehemski kršćani ove godine iščekivali Božić.
»Kada se naša situacija promatra izvana, iz onoga što donose mediji, zaista se može činiti da je Sveta Zemlja ratna zona. No to nije tako. Mi koji živimo ovdje naviknuti smo na sve napetosti, to je nama uobičajeno«, pojasnio je hrvatski franjevac fra Sandro Tomašević, kojega smo posjetili u betlehemskom franjevačkom dječjem domu, kojim on i upravlja. No razgovor s o. Tomaševićem otkrio je pomalo drugačiji način slavljenja Božića u Isusovu rodnom gradu. Primivši nas, iako je bila nedjelja i u domu nije bilo djece, našalio se da zaslužujemo najbolje gostoprimstvo jer je u Betlehemu svaki dan Božić. To bi možda mogao biti i putokaz za izlazak iz trenutačnoga »statusa quo« – stanja ni rata ni mira u Svetoj Zemlji.
Jer betlehemska je šala dobila težinu vrlo dobra opisa stvarnosti nakon što nam je o. Tomašević otkrio kako funkcionira dom koji vodi. Naime, betlehemski franjevački dom skrbi se za gotovo trideset dječice, raznih kršćanskih denominacija. Taj dom djeci svakoga dana u godini pruža ono bez čega je Božić nezamisliv – obiteljsko zajedništvo.
»Djeca o kojoj se brinemo u domu nažalost su rođena u napetim okolnostima i ona jednostavno i ne znaju za nešto drugo. Ovdje im pružamo ono što im njihovi roditelji nisu mogli dati – hranu, odjeću, školu, liječnike. Nikomu od njih ne smije ništa nedostajati. Jednostavno, to su naša djeca«, pojasnio je o. Tomašević, koji u Svetoj Zemlji kao redovnik ima višegodišnji »staž«. Protekloga je ljeta djecu iz doma vodio i na more, u Haifu. Paradoksalno, mnogi od njih tada su prvi put u životu vidjeli more. Sljedećega ljeta o. Tomašević za djecu u domu organizira i posjet Hrvatskoj!
Među betlehemskim kršćanima Božić se svakoga dana u godini živi i tako što se neprestano poziva na mir, što je u zemlji velikih napetosti često vrlo nepopularan pristup. »Mi kršćani prema svima pokazujemo poštovanje, iako isto možda ne dobijemo zauzvrat… Od velikih religija koje djeluju na ovom prostoru razlikujemo se i po tome što Boga poimamo kao Ljubav. Zato se trudimo graditi mostove. Kao kršćani mi se ne možemo svrstavati na jednu ili na drugu stranu. Tražimo dijalog, nastojimo pregovarati s objema stranama samo da olakšamo život ovdašnjih ljudi. Tražimo uvijek ono pozitivno«, dodao je energični hrvatski fratar, koji se po Betlehemu kreće u redovničkom habitu i vrlo lako komunicira na arapskom.
»Naša je realnost da zbog političke situacije broj kršćana iz godine u godinu opada. Ali kao kršćani ujedinjeni smo da to zaustavimo. Želimo da kršćani ostanu i žive ovdje. Imamo kamenje od kojega su izgrađena naša sveta mjesta, ali naše su živo kamenje ljudi, naši kršćani«, dodao je o. Tomašević. Njegova se služba u Betlehemu »proteže« i na mjesnu katoličku župu, koja se okuplja u crkvi sv. Katarine, smještenoj doslovce uz baziliku Rođenja. Župu vode franjevci, među njima ondje djeluje i nekoliko hrvatskih svećenika, a betlehemska župa slovi kao jedna od pastoralno najživljih u Svetoj Zemlji. U župi je šarolik mozaik različitih župnih zajednica, baš kao i u velikim župama u ostatku svijeta. Nedjeljama se slave tri mise, uvijek s mnoštvom vjernika. Između 1500 i 2000 obitelji, što iz Betlehema, što iz njegove okolice, čvrsto je povezano sa župom. Brojnim napetostima usprkos, čini se da je i o ovom Božiću svećenik jedna od traženijih i »najzaposlenijih« osoba u Isusovu rodnom gradu.
Na prostoru Betlehema djeluje desetak zdravstvenih, obrazovnih i karitativnih ustanova koje vode organizacije Katoličke Crkve i bez kojih lokalna zajednica ne bi mogla normalno funkcionirati jer prostor pod palestinskom samoupravom nema razvijen sustav socijalnoga ili zdravstvenoga osiguranja. To su prije svega bolnice, škole, sirotišta, ustanove za osobe s invaliditetom… Među njima je i Caritasova dječja bolnica, koja se nalazi desetak minuta hoda od kontrolne točke nedaleko od Rahelina groba i koja djeluje u Betlehemu od 1953. godine. Ondje nas je s pojedinostima rada dječje bolnice upoznala bolnička povjerenica za odnose s medijima Shireen Khamis. Liječničko osoblje uvelike čine Palestinci, islamske i kršćanske vjere. Bolnica je, jasno, otvorena svima, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili političku opredijeljenost. A možda je najvažniji podatak činjenica da bolnica godišnje liječi više od 50 tisuća djece, rekla je Glasu Koncila Shireen Khamis. Nadalje, Caritasova je bolnica jedan od većih poslodavaca u Betlehemu. U njoj je zaposleno oko 250 djelatnika koji žive uglavnom u Betlehemu, a većinu, čak 70 posto, čine žene. Po sličnu principu djeluje i betlehemsko Rodilište sv. Obitelji, koje se nalazi nekoliko stotina metara od bazilike Rođenja. Bolnica koja je nepresušan izvor nade o ovom se Božiću raduje posebnomu blagoslovu – rođenju 100 000. djeteta otkako je aktivna.
Na betlehemskim je ulicama vrlo teško od lokalnoga stanovništva dobiti izjavu za medije. Mnogi među onima koji razumiju engleski, kada čuju riječ »journalist« (novinar), prekidaju razgovor i idu dalje. »Ne samo da bih o toj temi mogao govoriti pet minuta, nego bih o stanju kršćana u Palestini i čitavoj Svetoj Zemlji mogao raspredati pet dana. Da, i ja sam kršćanin, ali bojim se govoriti javno. Imam obitelj i svoj posao. Ako bih rekao javno nešto što se nekomu ne bi svidjelo, imao bih problema, mogao bih ostati bez posla, možda i gore od toga«, rekao nam je čovjek pred bazilikom Rođenja koji svoje usluge informiranja o betlehemskim svetim mjestima nudi hodočasnicima.
»Djelovanje bolnice nije izravno pogođeno trenutačnim izraelsko-palestinskim napetostima, no naša je bolnica ipak lokalna organizacija koja djeluje unutar palestinskih okupiranih teritorija i, jasno, sve to neizravno utječe i na nas. U svakom slučaju naša dječja bolnica vrlo je važna lokalnoj zajednici jer je jedina mjesna pedijatrijska bolnica.«
Nedaleko od betlehemske bazilike, u obližnjoj crkvi sv. Katarine, netom nakon nedjeljne mise kratko smo »ulovili« i skupinu mladih katolika. Bili su odjeveni u skladu sa zapadnom modom pa smo im pristupili misleći da je riječ o stranim hodočasnicima. No oni žive u Svetoj Zemlji, i to u Nazaretu. »Sa svojim vršnjacima koji su druge vjere možemo razgovarati o svim temama. Ali kada dođemo do politike, više se ne možemo pogledati u oči«, sažela je djevojka iz skupine mladih Nazarećana, koja također nije htjela otkriti svoje ime. Naš je susret trajao vrlo kratko jer ih je mudri svećenik s kojim su došli u Betlehem brzo odvukao dalje, vjerojatno »namirisavši« da strani mediji opet nešto ispituju…
Ipak, puno rječitija među palestinskim kršćanima bila su braća Nabil i Jack Giacaman, vlasnici suvenirnica u središtu Betlehema. Može se reći i da oni Božić slave svaki dan u godini – njihove suvenirnice nose naziv »Christmas House« (hrv. Božićna kuća). Nabil Giacaman, koji je kroz suvenirnicu provodio grupu turista, nije bez razloga govorio za hrvatske katoličke novine. Naime, u obitelji Giacaman s velikom se sigurnošću pretpostavlja da imaju istarske korijene! Prema rodoslovlju obitelji Giacaman – koje nam je predočio Nabil Giacaman – vidljivo je da su njihovi predci pristigli u Svetu Zemlju u vrijeme križarskih osvajanja. Stoljećima su bili zidari – vješti u obradi kamena koji je upotrebljavan za gradnju crkava i drugih građevina, a tek prije stotinjak godina obitelj Giacaman preusmjerila se na obradu drva. Vlastitim rukama članovi obitelji Giacaman izrađuju vjerske predmete, jaslice, križeve, krunice od maslinova drva, što je uz ugostiteljstvo i hotele ključna privredna grana od koje i inače žive kršćani u Betlehemu.
»Da bismo posjetili Jeruzalem, trebamo dobiti posebnu dozvolu izraelskih vlasti. Zato je mojoj obitelji vrlo teško organizirati posjet svetim mjestima. Dobijemo dozvolu na kraju, ali uvijek kada zbog radnih obveza ne možemo putovati.«
Obitelj Giacaman pripada Katoličkoj Crkvi, a u nacionalnom smislu smatraju se »stopostotnim« Palestincima. Inače se ne može zaključiti da među palestinskim kršćanima postoji jedinstveno mišljenje o Izraelu. Neki se, poput obitelji Giacaman, poistovjećuju s »palestinskom stvari«, a drugi strahuju da bi nezavisna palestinska država značila uvođenje šerijata i društveni ustroj vrlo nenaklonjen kršćanima, pa stoga u složenoj situaciji političkih podjela imaju »proizraelska« stajališta.
»Osobno nismo doživjeli nikakve neugodnosti od palestinskih vlasti. Kršćani s muslimanima u Palestini imaju dobre odnose. Jasno, i među muslimanima postoji nezanemariv broj fanatika, no oni nisu većina. Na mene puno više utječe izraelska okupacijska politika. Zid koji je podignut 2003. razdvojio je obitelji koje su živjele između Betlehema i Jeruzalema. A sudeći prema izjavama krajnje desnih političara koji će možda postati dio nove izraelske vlade, očekujem još više napetosti«, rekao je Glasu Koncila u svojoj suvenirnici Jack Giacaman. Naime, na mjesto izraelskoga premijera vrlo se izgledno vraća prekaljeni Benjamin Netanyahu, od kojega mnogi očekuju stabilizaciju trenutačne krize. No velik problem leži u činjenici da u potencijalnoj novoj koalicijskoj vladi neke od ključnih resora, poput »ministarstva sigurnosti«, mogu dobiti političari koji su se »proslavili« radikalnim izjavama o Palestincima i ne baš blagonaklonim stajalištima prema kršćanima. »Događa nam se da kada otvorimo novine i druge medije, vidimo da je gotovo svakoga dana netko ubijen. Ne strahujem za sebe, ali čovjek se jednostavno može u krivom trenutku naći na krivom mjestu. To nije lak život«, zaključio je Jack Giacaman.
