Socijalni pregalac i publicist Žarko Vlaho rođen je u Mostaru 11. svibnja 1895. Nakon završena studija filozofije u Zagrebu studirao je pravo u Beču te ekonomiju u Zagrebu. Bio je član Marijine kongregacije i domagojac, član Hrvatskoga katoličkoga seniorata i Hrvatske pučke stranke te je pisao za njezin tjednik »Narodnu slobodu«. Neko je vrijeme radio kao profesor u Livnu, a zatim u Mostaru. Surađivao je s fra Dominikom Mandićem razvijajući zadrugarstvo u Hercegovini. Godine 1934. s obitelju se preselio u Sarajevo, a nakon uspostave NDH postao je ravnatelj Povlaštenoga hrvatskoga industrijsko-trgovačkoga dioničkoga društva (POHIT), koje se sastojalo od 21 industrijskoga i trgovačkoga društva u vlasništvu države. Tijekom rata pisao je u »Mjesečniku Hrvatskoga pravničkoga društva« te u »Hrvatskom gospodarstvu«.
U svibnju 1945. s najstarijim sinom pošao je u egzil. Sedmoricu njegove braće što su ostali sa svom muškom djecom ubili su komunisti. Jedna je to od strašnih tragedija hrvatskih obitelji. Za nekoliko mjeseci pridružila mu se supruga s kćerju i mlađim sinom. Nakon godine i pol u Rimu, na Staru godinu 1946. pošao je s obitelju brodom u Argentinu. Nastanio se u Buenos Airesu. Zaposlio se kao knjigovođa. U Argentini je, najviše njegovom zaslugom, organizirano društvo uzajamne pomoći za hrvatske prognanike i iseljenike. Pokrenuo je i vodio akciju za slanje paketa pomoći Hrvatima u domovini, osobito Hercegovini. Objavio je brošuru »Viribus unitis«, u kojoj se zauzeo za koncentraciju i koordinaciju svih političkih struja u hrvatskoj emigraciji oko Vladka Mačeka.
Pripadao je domagojskoj duhovnoj eliti, koju ta teška vremena nisu slomila, nego je i u dalekom svijetu, koliko je bilo moguće, radila za svoju domovinu i narod vođena idealom kršćanske ljubavi. Umro je u Buenos Airesu 1. siječnja 1960., kao jedan od zaslužnih ljudi naše velike kolonije u Argentini. (L)
