U skladu s dobi i dijagnozom »najluđu noć« odlučio sam provesti u vlastitu krevetu, odbacivši čak pomisao da »bacim oko« na novogodišnji program tzv. »nacionalne televizije« koju, plašljivac, redovito plaćam iako mi ona redovito i uporno u elitnim terminima servira sve ono s čime se ne mogu poistovjetiti ni osobnim ni narodnim mi bićem. Nadao sam se prespavati i onaj jedinstveni trenutak otkucaja sata koji će me učiniti još godinu starijim, ali baš ti »predumišljaji s otkucavanjem« razbudili su me usred postelje… Sjetio sam se Pepeljuge, kojoj je rečeno da prije dvanaestoga otkucaja sata s tornja mora uteći s dvora jer će sva čarolija toga trena prestati… Ali, kako onda da u ponoć – prostrijelilo me kroz glavu, a nije bilo od zaležanosti – kad je sva čarolija minula, nije nestala i ona na dvoru zaostala staklena cipelica?!? Istodobno, divna Pepeljugina kočija ponovno je postala bundeva, konji bijelci opet su bili mali »mišeki« s tavana, uznositi kočijaš pretvorio se u psa ili što već… I sama Pepeljuga ponovno je na sebi imala pepeljave stare dronjke umjesto svilene haljinice… Konačno, nestalo je i one druge, desne (ili ipak »napredne lijeve«?) staklene cipelice! Pa, kako je to moguće!? U čemu je »štos« da je cipela na stubama dvorca ostala staklena, a sva ostala čarolija je nestala?!… Trebala je ipak, znači, onda i cijela Pepeljuga, sva onako »zrihtana« u butiku Dobre Vile, ostati na dvoru i nakon dvanaestoga otkucaja? Pa joj se – kao i staklenoj cipelici – ne bi dogodila ta tužna preobrazba? Čarolija bi se nastavila!? I ne bi siroti kraljević morao idućih dana »albundyjevski« obilaziti kraljevstvo, navlačeći staklenu cipelicu na ženske noge prane i neprane, ravne i s »čukljevima«…
Znam, nisu to baš zrele misli za čovjeka s jednom nogom već u grobu mirovine, ali… Baš negdje kad je i u zbilji počela otkucavati dvanaestica, bajka iz djetinjstva ukazala mi se u sasvim novom svjetlu! Počele su mi se glavom, same od sebe, »potezati paralele«, nametati nove pouke starih bajki umjesto davnih »naravoučenija« iz ekavskih izdanja moga srpsko-hrvatskoga d(j)etinjstva… Čini se da su samo političari, tko zna kad još, jedini otkrili tajnu Pepeljugine čarolije, točnije »Pepeljugin poučak«! Drugim riječima: kad se jednom uvučeš u dvorac, ne izlazi više nikad van! Tu je ključ uspjeha: samo na dvoru, samo u politici djeluje čarolija! Čak i u slučaju pandemije, poplave ili potresa, inflacije i pronevjera, korupcije i sukoba interesa, krivotvorenja i nesretnih koaliranja, trgovanja i trgovine ljudima… Samo miruj, stoički hrabro izdrži svih dvanaest otkucaja (pa i preko toga ako treba), jer samo tu čarolija djeluje stalno, ne prestaje! Auti i kočije, šoferi i odore, zlatne ogrlice i staklene cipelice, veliki stanovi i još veće »vikendice«…
Ulovila me ponoć »najluđe noći«, ali umjesto vatrometa pao mi mrak na oči. I, ostao sam u istoj pidžami. Onoj za koju Jelica uvijek veli: »Ne daj Bože da iznenada moraš u bolnicu!«
