Suvremeni »šaptači anđelima« što prenose zatupljujuću množinu maglovitih anđeoskih poruka u izvornost će svojih nadahnuća uvjeriti tek one koji se iz Pisma već nisu uvjerili da anđeli i nisu odveć rječiti. Dok Izaija bilježi kako serafi koje je vidio pred licem Svevišnjega vječno kliču tek jedan isti stih, jedini zvuk koji su kerubinska »Gospodnja kola« iz Ezekielova viđenja proizvodila bio je – lepet krila. No nije anđeoska mučaljivost pridržana samo nebu. Ako glasnici što silaze na zemlju izravnošću svojega govora i ne zaprepaste duše bez vjere, sažetošću će svojih riječi zbuniti i duše bez ljage. Uzrok je te mnogolike pojave ipak jedinstven: na mjesto ponizne šutljivosti anđela može doći tek rogoborna nadmenost zloduha. Neka stoga ne začudi što arkanđela Mihaela, koji je anđele predvodio u ratu protiv Zmaja, apostol Juda hvali što đavla nije pogrdio, nego mu je rekao: »Spriječio te Gospodin!«
Upravo su Mihael i Zmaj jedini likovi na platnu Antonija del Pollaiuola koje nagoviješta i pradavni pad pobunjenih anđela. U borbu sa Sotonom, čiju nakaznost više od dijelova šesterih životinja talijanski umjetnik iskazuje ironičnim produljenjem glave, vojvoda vojske nebeske izlazi u punoj ratnoj spremi. No mnogošto je na njemu neuobičajeno. Štit kojim Mihael odbija nasrtaj paklenskih čeljusti jedva da prekriva njegov dlan, a i njegovo lice teško može skriti sjetu odbojnosti. No najveću mu je posebnost firentinski majstor anatomije podario utišavši s paletom svoje tempere i svoju sklonost surovim prikazima borbe. Mihael je, čak i u stisku Zmajevih šapa, posve miran: toliko miran da i ne kuša poletjeti. Onaj koji svojom šutljivošću – makar i zgnušanom pred licem zla – guši đavolsku skiku, nalazi oslonac koji ni u napasti ne popušta; opuštenost kakvu ne umije opisati ni spokoj anđeoskih krila.
Umjeti pisati – bio je to san zbog kojega je bl. Veronika Negroni nebrojene djevojačke noći probdjela u tjeskobi vježbajući za stolom poteze pera. Kćer siromašnih težaka iz Binasca nedaleko od Milana, koja je zemlju napustila 1497. – godinu prije svojega slikarskoga suvremenika iz Firence – nije imao tko podučiti toj vještini što joj je trebala da uđe u samostan augustinaka sve dok je u jednom bdjenju nije posjetila Kraljica Anđela. Gospa je Veroniku tada podučila tek trima nužnim, otajstvenim slovima: dok je prvo imalo označiti posvemašnju čistoću nakana, a treće dnevno razmatranje Muke Gospodnje, drugo ju je podsjećalo da se gnuša i nad samom pomišlju na mrmljanje. Prizemljenu anđeoskom šutljivošću, kakvo čudo da su Veroniku pobožne suze i božanski zanosi zatjecali i dok je radila, a da rada nikad nije morala prekidati. Krila što vode do nebeske opuštenosti posve su – nečujna.
