Završnom molitvom i pastirskim blagoslovom velikoga kancelara zagrebačkoga KBF-a zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića te završnom riječju dekana spomenutoga fakulteta dr. Josipa Šimunovića završio je u četvrtak 26. siječnja 63. teološko-pastoralni tjedan koji se bavio okvirnom temom »Crkva u službi otpornosti pojedinca i zajednica: prilike, vizije, otpori«. Trinaest predavanja koje je u tri dana iznijelo petnaest predavača pokazalo je da otpornost u vremenu krize, koje papa Franjo opisuje sintagmom »promjena epohe«, ima mnoštvo lica te da je potrebna ne samo vjernicima i vjerničkim skupinama, nego i samoj Crkvi u njezinoj zadaći naviještanja evanđelja. Tijekom Tjedna zahvaćeni su mnogi aspekti crkvenoga života, nije se bježalo od sučeljavanja oko njegovih neuralgičnih točaka, a puno toga o njegovoj aktualnosti govori činjenica da baš ni jedna od 13 rasprava nakon izlaganja nije završila zbog nedostatka interesa i pitanja, nego zbog isteka predviđenoga vremena.
Podnevna završna rasprava uspjela je dijelom iznijeti na vidjelo šarolikost tema koje su »isplivale« na skupu. Dobar je dio rasprave zauzela tema očinstva, koja se u završnu raspravu »prelila« iz posljednjega predavanja, koje je održao splitski svećenik Tomislav Ćubelić. Govoreći o »mukama po župnoj katehezi«, on je među razlozima kako krize obitelji tako i napuštanja vjerske prakse prepoznao upravo odsutnost oca, u obiteljima i u crkvama. Potaknut pitanjima sudionika, Ćubelić je rekao: »Zašto mi ne bismo zdravim pristupima, kulturnim pozivima, pristojim katehezama pokušali dati do znanja da je prisutnost oca u obitelji i u crkvi važna? Ovako niti oni zamaraju nas niti mi zamaramo njih.«
Među više pitanja ili komentara koji su se nadahnuli na temi očinstva jest i svojevrsna primjedba dr. Tomislava Kovača, inače predsjednika Povjerenstva za TPT, da bi naglašavanje uloge oca moglo biti i izraz određene nostalgije za prošlošću. »Ima obitelji gdje otac jako dobro zna u koji mu razred idu djeca i gdje vlada dobar odnos između muškarca i žene. U obitelji zapravo živimo vrjednote sinodnosti: dijalogiziramo, dijelimo, učimo, svađamo se, opraštamo, volimo se… To su konkretne stvari koje se mogu živjeti i u župi«, rekao je dr. Kovač, izražavajući uvjerenje – nipošto jedini na skupu – da u životu župe trebaju sudjelovati laici svih profila.
Potaknut upravo temom očinstva, može se reći da se u raspravu na neki način uključio i kardinal Bozanić. U završnom je obraćanju među ostalima rekao: »Čini mi se da je riječ o širem okviru pitanja uporišta u današnjem društvu i u našem svijetu. Povezano s tim, čini mi se da se upravo žele dovesti u pitanje određena uporišta koja su nas nosila i čine to i dalje. Je li to žaljenje za prošlim? Mislim da su to oslonci koji su nam dani i koji i nas nadilaze. Zapravo, čini mi se da je mnogo toga po pitanju uporišta, autoriteta u obitelji, u društvu, u Crkvi, povezano s pokušajem relativiziranja, da se na kraju ipak progura nešto što se planira progurati. Pitanje očinstva snažno je povezano s pitanjem uporišta u društvu.«
Gostu s Papinskoga sveučilišta sv. Tome Akvinskoga u Rimu o. Piotru Janasu, koji je održao predavanje na početku TPT-a u utorak 24. siječnja, u raspravi su postavljena dva pitanja. Prvo, kako vlastitu otpornost jača Crkva u Poljskoj? Temeljna je briga Crkve u sadašnje doba napredovale sekularizacije, rekao je o. Janas, učiniti da više od 90 posto Poljaka koji se izjašnjavaju kao katolici na svoju vjeru ne gleda samo kao na kulturni fenomen, nego da što veći dio njih prigrli njezino produbljenje. Jedan od pokušaja na tom tragu jest pristup mladim ljudima; pristup koji ne teži za veličinom i ne ide za velikim brojevima, nego se mlade pokušava okupiti u manjim skupinama kako bi se međusobno povezali i kako bi se ti manji krugovi postupno širili. Drugi primjer jačanja otpornosti jest prenošenje vjere preko obitelji, pristup u kojem su roditelji pozvani biti evangelizatori.
Drugo se pitanje odnosilo na odnos otpornosti i nade. »Nada, shvaćena kao teološka krjepost koja je eshatološki usmjerena, daje smisao otpornosti. No ne smijemo se zaustaviti samo na toj budućoj, eshatološkoj dimenziji, nego moramo razmišljati i o našim svakidašnjim malim nadama koje se ostvaruju kroz svakodnevne događaje.
Otpornost prožeta nadom počinje danas. Tako se otpornošću u svakidašnjim situacijama, stresovima, borbama i traumama ujedno izgrađuje naša konačna nada«, rekao je gost iz Poljske.
Kažnjava li Bog? Tako je glasilo pitanje jednoga sudionika rasprave, koji je kao ilustraciju apsurdnosti teze o Bogu koji kažnjava naveo interpretaciju prema kojoj se potres na Banovini dogodio zato što je sisački biskup sudjelovao na otvorenju džamije. »Bog ne kažnjava, nego odgaja«, odgovorio je dr. Anđelo Maly, jedan od predavača u prvom danu Tjedna. Pritom se pozvao na starozavjetnoga Joba. »Prihvaćamo iz Božje ruke kako dobro tako i zlo, vjerujući da je i to opomena nama na spasenje.« K tomu, vjernici čitaju Pismo u svjetlu Isusa Krista. I njegova križa. »Kad bismo optuživali Boga za zlo što se događa, odbacili bismo križ Kristov. No križ je za nas mudrost i kroz tu bismo mudrost trebali procjenjivati događaje oko nas. I tu je otpornost o kojoj govorimo: otpornost od nas naspram Bogu, kojega je lakše optužiti nego prihvatiti da sve što nam pruža čini za nas, na nevjerojatan način, nama često neshvatljiv.«
Jedno se pitanje u završnoj raspravi odnosilo na inače izazovnu temu migracija, a bilo je postavljeno predavaču o. Stanku Perici, ravnatelju Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) za jugoistočnu Europu. »Migrantsko pitanje dovodi nam u svijest, i sve će nam više dovoditi u svijest, da bez ekleziologije ‘poljske bolnice’, bez ekleziologije svjetionika, ekleziologije patnje ne ćemo moći. Zatvaranje i građenje nekih utvrda za koje se misli da će nas zaštititi vode u našu propast«, rekao je među ostalim o Perica, iznoseći na neki način sukus predavanja koje je održao dan ranije, zajedno sa suradnicom iz JRS-a Anom Marčinko. S osobnoga je stajališta isusovac također rekao: »Ja se nastojim dati obogatiti prisutnošću drugoga koji je apsolutni stranac, koji je često nerazumljiv, ali skriva u sebi bogatstvo.«
Pitanje na koje je o. Perica odgovorio postavio je fra Ivan Šarčević, a ono je imalo i svoj žalac. Naime, ono što JRS čini franjevac je suprotstavio »ekleziologiji ‘utvrde protiv svijeta’« koja je po njemu došla do izražaja i na TPT-u, pa i u nekim predavanjima. Također je pitao o. Pericu o tome kako se u svojem djelovanju ostvaruje kao redovnik, jer ima i redovnika koji slijede »bastion-ekleziologiju«. Na skupu se više puta čuo zahtjev Drugoga vatikanskoga koncila da Crkva bude suputnica svijeta na njegovim putovima; zahtjev koji ide dotle da Crkvu poziva da uči od svijeta. Nitko na Tjednu taj zahtjev nije otvoreno doveo u pitanje. No neka su predavanja drugoga dana Tjedna jasno pokazala da je za mnoge vjernike svijet, nakon duboke i bitne sekularizacijske preobrazbe sve manje ugodno i sve manje prijateljsko okruženje. I da je popis stvari koje Crkva može učiti od svijeta sve tanji. I da mnogi osjećaju potrebu da unutar Crkve, ako to već nije moguće u svijetu i sa svijetom, ojačaju vlastita uporišta; da prije svega unutar crkvene zajednice posegnu za najdubljim korijenima vjerničkoga identiteta. Možda način na koji to čine nije uvijek prikladan, no ipak se nameće pitanje jesu li opisane potrebe legitimne i je li uzajamno etiketiranje onih koji zastupaju različite naglaske potrebno i opravdano. U svakom slučaju 63. zagrebački TPT, posebno njegov drugi dan, otvorio je mnoga sudbonosna pitanja za Crkvu koja ide prema takozvanoj postkršćanskoj eri. Među ostalim, otvorio je pitanje postavljanja Crkve prema koronakrizi, koje neki osjećaju kao još uvijek bolnu ranu.
Nastavlja se
