U krugu Kliničkoga bolničkoga centra Zagreb (KBC Rebro) planira se izgradnja spalionice infektivnoga otpada. Zahtjev je upućen Ministarstvu gospodarstva i održivoga razvoja, a nedavno je objavljena Studija o utjecaju na okoliš u kojoj se tvrdi da neželjenih učinaka na okoliš i ljudsko zdravlje – ne će biti.
Znanstvena literatura o štetnosti spaljivanja zaraznoga ili miješanoga komunalnoga smeća opsežna je i dostupna. Dokazi o neučinkovitosti filtara, o neriješenu problemu krutoga ostatka spaljivanja ili pepela, o kancerogenim dioksinima kao neizbježnim produktima sagorijevanja plastike, o teškim metalima, o neekonomičnosti spaljivanja vrijednih sirovina te o spalioničarskim lobijima dobro su poznati, ali u političkim se krugovima rijetko rabe kao razlog za zabranu spalionica. U ovom specifičnom slučaju – »bolnica spalionica« – do izražaja dolazi jedan od najvažnijih parametara rizika za zdravlje ljudi: udaljenost odnosno blizina. Nezamislivo je da »auspuh spalionice« bude instaliran pokraj bolesničkih kreveta. Također je nezamislivo da se »piromanski projekt« nalazi 50 metara od obiteljskih kuća i stambenih zgrada, 90 metara od »Gastro kutka« u krugu bolničkoga centra, 100 metara od škole, 600-700 metara od triju dječjih vrtića – »Jordanovac«, »Zvjezdica« i »Mali princ«. Utjeha rječnikom crnoga humora može biti činjenica da Klinika za plućne bolesti, vrlo blizu planiranoga zahvata, pripada istomu krugu KBC Rebro.
Ideja da se spalionica medicinskoga ili bilo kojega drugoga otpada instalira što bliže mjestu prikupljanja otpada temelji se isključivo na optimizaciji transportnih troškova i osiguranja. Spalionica medicinskih igala, zagnojenih gaza, nepotrošenih doza lijekova, krvavih flastera ili ostataka ljudskoga tkiva u blizini vrtića i škole nije dokaz sigurnosti takvoga postrojenja, nego pokazuje neisplativost takvoga projekta na udaljenoj lokaciji. Spalionica infektivnoga otpada u blizini bolnice poseban je oblik medicinske perverzije, kojom se krug bolnice pretvara u prostor za stvaranje novih pacijenata.
Zanimljivo je da navedenu Studiju o utjecaju na okoliš nije izradio ni potpisao ni jedan (!) znanstvenik i ni jedan liječnik. Ni voditeljica izrade ni stručni suradnici nemaju doktorat znanosti. To nije konačni dokaz (ne)valjanosti njihove studije, ali opravdano otvara sumnju da se radi o dogovorenu ili, jednostavno, naručenu dokumentu. Druga potvrda o upitnosti vrijednosti objavljene ekspertize jest činjenica da se ni u jednom dijelu teksta studije autori ne pozivaju ni na jednu jedinu (!) znanstvenu referenciju. Studija koja ignorira oprječne znanstvene tvrdnje, koja ne uzima u obzir znanstvene kontroverze niti prihvaća načelo opreznosti, nije znanstveno utemeljena studija, nego agenda. Politička, financijska ili ideološka.
Na obveznoj javnoj raspravi (javno savjetovanje) autori su studije priznali da nemaju informacije o kumulativnim učincima štetnih emisija, nemaju financijsku analizu isplativosti postrojenja (iako se ističu milijunske uštede spaljivanja u vlastitom dvorištu), nemaju podatke o rizicima zbog obližnjega klizišta, nisu razmatrali alternativna, bolja ili drukčija rješenja zbrinjavanja infektivnoga otpada niti su odgovarali na mnoga postavljena pitanja profesora, akademika, predstavnika građanskih udruga… Takva je javna rasprava prilično beskoristan dio ceremonije koja samo ukrašava administrativni zahtjev za formalnom procedurom pri dobivanju zelenoga svjetla za novo spalioničarsko postrojenje.
Zanimljivo je da o smislu i strukturi postupka procjene utjecaja nekoga pothvata ili postrojenja na okoliš govori papa Franjo u enciklici o brizi za zajednički dom »Laudato si’«: »Oblici korupcije koji skrivaju stvarni utjecaj određenoga projekta na okoliš dovode do sumnjivih sporazuma, koji uskraćuju mogućnost pružanja odgovarajuće informacije i sveobuhvatne rasprave.« On smatra da lokalno stanovništvo treba uvijek imati povlašteno mjesto u raspravama jer »ono se propitkuje o tome što želi za sebe i svoju djecu i može uzeti u obzir ciljeve koji nadilaze neposredan ekonomski interes« (LS, 182).
Najnoviji prosvjed javnosti protiv spalionice posebno prati struktura, politički profil i raznolikost ljudi koji su se ujedinili u pobuni. Događanje ulice ili mali plebiscit naroda nije derivat pomirenja različitih svjetonazora, stručnih razilaženja ili novi suživot političkih opcija; takvo jednoglasje zapravo pokazuje koliko je najavljeni medicinski projekt – »bolnica spalionica« – odbojan baš za sve.
