Zdravstveni sustav u svakoj državi koja drži do svojega dostojanstva i zdravlja stanovnika strateški je prioritet. Hrvatska zdravstvenu strategiju neprestance mijenja svakim dolaskom nove političke garniture. Zdravstvo je neprestance na gubitku, unatoč tomu što se za taj dio poprilično izdvaja u državi. Nažalost, mladi liječnici odlaze iz Hrvatske, a stariji odlaze u mirovinu.
O zdravstvenom sustavu i teškoćama u zdravstvu govori doc. dr. Mario Glavaš. Među rijetkima je koji u 81. godini još operiraju. Docenturu je stekao pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, specijalist je opće kirurgije, umirovljen. Rođen je 1936. u Pinezićima. Diplomirao je 1963. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je doktorirao 1983. Radio je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci od 1970. Specijalist je torakalne i vaskularne kirurgije od 1974. Usavršavao je vaskularnu i torakalnu kirurgiju na Kirurškoj klinici u Rijeci, zatim na Univerzitetskoj klinici u Ljubljani na VMA, Sveučilišnoj klinici Michigan u Ann Arboru i Klinici San Raffaele u Milanu. Od 1976. bio je voditelj Odsjeka za abdominalnu kirurgiju u Medicinskom centru Pula, a od 1980. predstojnik je Djelatnosti za kirurške bolesti – s kraćim prekidom – sve do 1994. Iza njega su brojni stručno-znanstveni dosezi. Objavio je više od 80 znanstvenih i stručnih radova i sudjelovao s više od 100 radova na domaćim i međunarodnim kongresima/skupovima. Redoviti je član Newyorške akademije znanosti od 1983., redoviti član Akademije medicinskih znanosti od 2000. godine. Uvršten je u petu ediciju Američkoga biografskoga instituta zbog izvanrednoga doprinosa kirurgiji. Godine 2009. Američki biografski institut izabrao ga je za osobu godine, a godinu dana kasnije primljen je za člana toga instituta i certificirano mu je članstvo u kirurškoj profesiji. Iste je godine, 2010., dobitnik Povelje Hrvatskoga liječničkoga zbora.
Član je Hrvatskoga liječničkoga zbora, Hrvatskoga kirurškoga društva, Hrvatskoga društva za vaskularnu kirurgiju, Europskoga društva za vaskularnu kirurgiju, Hrvatskoga društva za medicinsko vještačenje… Dragovoljac je Domovinskoga rata, tijekom kojega je izveo seriju kompleksnih operacijskih zahvata u ozlijeđenih bolesnika i zasigurno najteži operacijski zahvat na gušterači, i to na bojišnici, u podrumu jednoga doma zdravlja.
DOC. DR. GLAVAŠ: Današnji hrvatski zdravstveni sustav po svemu bi morao biti hrvatski nacionalni strateški prioritet zbog teškoga stanja u kojem se nalazi. Primarno, novca za zdravstvo ima premalo i teško da će ga u dogledno vrijeme biti više, no ipak se i u takvoj situaciji može nešto, a možda i više od toga, učiniti. Da bi se u tome uspjelo, u rješavanje treba uključiti najsposobnije ljude iz sustava zdravstva, posebno naglašavam znanstvenike jer bi upravo oni rezultatima svojih istraživanja i dosega mogli riješiti neke od ključnih problema.
DOC. DR. GLAVAŠ: Na dio pitanja mislim da sam već odgovorio, a problem gubitaka u zdravstvu formalno se može lako riješiti uredbom da se smije trošiti onoliko novca koliko ga ima, ni kunu više, ali to bi možda značilo još veći odljev liječnika i medicinskih sestara, pad stručne razine i pad pružanja zdravstvenih usluga te daljnje urušavanje zdravstva u cjelini. Ipak, htio bih istaknuti da svi zdravstveni postupci u procesu obrade i liječenja bolesnika, počevši od laboratorijske obrade do obrade na uređajima, od ultrazvuka do PET/CT-a, kao i svih vrsta operacijskih zahvata, jesu korisni ako su potrebni, ali su moguće i štetni ako nisu potrebni. Zato, da bi se zaštitilo bolesnike, postoje medicinski razlozi za primjenu određenoga liječenja, ili indikacije. Naime, postoje oni zahvati, takozvane relativne indikacije, koje se mogu izvesti i ne moraju, a nerijetko je bolje da ih nikada ne bude. Njih je oko 35 posto i idu na listu čekanja, pa i dugu listu čekanja, naglašavam, zbog čuvanja zdravlja bolesnika. Ako se samo 35 posto postupaka eliminira, onda je to velika ušteda novca.
DOC. DR. GLAVAŠ: To je pitanje fundamentalno i na njega nije lako odgovoriti jer je za rješavanje tih problema bitna visoka razina morala i savjesti, a odsutnost tih kategorija ne stvara probleme samo u zdravstvu, nego mnogo šire. Kriza morala ugrožava ne samo nas, nego i cijelu našu zapadnu civilizaciju, jer zanemarujući ili odričući se religije, gubimo podlogu morala u etici, druge ne poznajemo, a upravo etika i moral daju smisao životu.
DOC. DR. GLAVAŠ: Inovativni lijekovi pojavljuju se kontinuirano i ubuduće će se pojavljivati na tržištu. O njihovu poskupljenju u razmjerima koje navodite nisam dobro upoznat, no smatram da za takva poskupljenja nema niti će biti objektivnih razloga, ali stoga znanstvenici mogu iznaći bolja rješenja od potrebe za enormnim poskupljenjem. Navest ću samo problem infekcija svih vrsta. Tim se problemom bavim od vremena kada sam bio mladi kirurg, iznalazeći i primjenjujući novi postupak na bolesnicima za koje je ocijenjeno da im se više ne može pomoći. Već prvi rezultati bili su ohrabrujući, postupno sam metodu usavršavao, a i novi dosezi u znanosti, posebno u fizici, upotpunili su znanstvenu podlogu i danas mogu reći da su dani svi bitni odgovori za liječenje infekcija. Mikroorganizmi više ne mogu steći rezistenciju, gube otpornost na biocide i slijedi sigurna eradikacija i izlječenje, a u pravilu je dovoljan terapijski udar samo na kritičnu masu bakterija, odnosno mikroorganizama, jer se postupak odnosi na sve njih. Korist od toga postupka je višeznačna. Spomenut ću samo probleme poslijeoperacijskih infekcija – one su primjenom toga postupka u velikoj mjeri reducirane, što istodobno znači i veliku uštedu. To potvrđuje moje iskustvo u liječenju bolesnika iz zemlje i inozemstva. Sam način liječenja ne može se naučiti slušajući jedno predavanje o tom problemu, a još ga je teže shvatiti, premda je u biti postupak jednostavan.
DOC. DR. GLAVAŠ: Velik se broj naših liječnika iseljava, osobito mlađih, među kojima su često i oni najsposobniji. To je neprocjenjivi gubitak za zemlju. Ne odlaze oni samo zbog niskih primanja, nego i zbog nesređenoga stanja u zdravstvenom sustavu, nestabilnoga stanja u zemlji s neprekidnim besmislenim konfrontacijama u kojima se ne nazire kritično mnoštvo pametnih koje bi sve procese usmjeravalo u ispravnom pravcu. Posebno je u takvim uvjetima teško raditi odgovornim, savjesnim i izvrsnim liječnicima koji u tišini i izvan javnosti svojim velikim trudom, ne gledajući na radno vrijeme, nadoknađuju nedostatke u zdravstvu i sa svojim ekipama i medicinskim osobljem postižu zavidne rezultate na svjetskoj razini. U zdravstvu se nešto mora promijeniti, osobito za one posebno darovite koje se mora prepoznati još za studija i na stažu te im osigurati primjereno mjesto, i oni će ostati. Sposobnim liječnicima treba biti dopušteno raditi do kada oni žele, a apsurdno je da danas sposoban, zdrav liječnik sa 65 godina, u naponu umnih mogućnosti, mora u mirovinu. Zar nije polazni postulat strategije za dug život i zdravlje psihička i fizička aktivnost od rođenja do smrti? To podrazumijeva stalni rad i učenje, jer sve ono što ničemu ne služi – ubrzano propada.
DOC. DR. GLAVAŠ: Prvotno sam liječnik znanstvenik, tipičan kliničar, služim bolesnomu čovjeku kojega volim, bolesnik je za me svetinja i njegov zdravstveni problem postaje i moj problem, za koji rješenje postoji i uvijek se pitam znam li to. Ako pak ne znam, onda moram naučiti, a ako medicinska znanost ne zna, moram pronaći rješenje. To je dobro zacrtan put, pun patnje i bola, uz povremene bljeskove neizmjerne sreće, ali ni u toj patnji nisam nesretan, što se može nazvati ljubavlju prema čovjeku.
Ljubav prema domovini držim da je stvar osobne dimenzije, stvar odgoja i usađenosti u ljude od praiskona, i to su bili razlozi što sam se prijavio kao dragovoljac u osvit nadolazećega rata 1990. za sve zadaće tamo gdje budem potreban. Tako sam odradio najprije Brinje, potom Maslenicu, Tomislavgrad, Novu Bilu, a bila je tu i serija izvedenih i vrlo teških operacija, ali nasreću ni jedan operirani bolesnik u tim vrlo skromnim uvjetima u kojima se radilo nije umro. Kad smo ispunjeni ljubavlju prema čovjeku i prema svojoj domovini, posjedujemo dovoljnu razinu moralnosti koja diktira da se mora neprekidno raditi i učiti, ovladavati novim znanjima i tražiti bolja rješenja od postojećih kako bismo bili korisni ljudima i domovini, pa stoga nisam mogao napustiti svoju domovinu. Nakon mnogih godina takvoga rada često mi se događa da kažem kako nosim tešku torbu punu inovacija, većih ili manjih izuma. Moram priznati da mi ta torba već postaje preteška i, kao vuka samotnjaka, njezin me sadržaj opterećuje, jer on mi nije dan zbog mene samoga ni samo zbog mojih bolesnika. Nadam se da će se i za to naći rješenje, a volio bih da to bude u mojoj domovini.
DOC. DR. GLAVAŠ: To je dobra opservacija. Ne da se to samo čini, nego se i događa da se u današnjoj medicini čovjeku bolesniku često pristupa s fokusom na segmente umjesto na cjelinu ljudske prirode. Glavni su uzroci takvu pristupu velika tehnika koja liječniku stoji na raspolaganju u sferi dijagnostike i terapije, i preveliko oslanjanje na tu tehniku, zatim specijalizacija i subspecijalizacija na pojedina uska područja ljudske prirode, ali možda najviše zbog česte preopterećenosti liječnika. Takav pristup dovodi do toga da je medicinska usluga skuplja uz manje točnih dijagnoza. Čovjeku se može i mora pristupiti kao cjelini. Zaokupljati se samo fizičkom stranom ljudske prirode nije dovoljno jer čovjeka čini velikim, uzvišenim bićem upravo ona druga nematerijalna strana, umna, s karakteristikama intelekta i ljubavi s uresom duhovnosti i rezultantom tih kategorija savjesti. U takvu ozračju čovjeka je moguće vratiti u središte kao cjelovitu osobu i u medicini.
DOC. DR. GLAVAŠ: Mi smo stanovništvom mala zemlja i nemamo velik broj liječnika, ali svejedno mnogi su dali značajan doprinos našoj i svjetskoj znanosti i čini mi se da je lakše priznanje steći u inozemstvu nego u vlastitoj zemlji. Tu postoji još nešto: priznanja za znanstvene doprinose znanstvenici dobivaju, u pravilu, odlukom institucija, a ne vlastitim traženjem. Tomu bih dodao i usađenu skromnost većine znanstvenika jer dobro znaju da im je postignuto dano. Znanstveniku su priznanja onoliko važna koliko mogu pridonijeti da njegova otkrića budu iskorištena za dobrobit ljudi.
DOC. DR. GLAVAŠ: Kardiovaskularne bolesti danas su po uzroku smrti vodeće u svijetu, pa i u Hrvatskoj, i kada se to kaže, u pravilu se misli na aterosklerozu, glavnoga čimbenika tih bolesti. Brojke koje navodite jesu zastrašujuće, a još je strašnije onomu tko zna da tako ne mora biti. Gotovo svi ljudi imaju više-manje povišenu razinu kolesterola, a taj višak – nakon što su sve stanice u organizmu njime opskrbljene – ako se ne uspijeva vratiti u jetra na razgradnju, reciklažu ili eliminaciju, mora se odložiti na neki deponij, za što je određena stijenka arterije, pa to dovodi do suženja i začepljenja krvnih žila na mjestu odlaganja. Taj se aterosklerotski ciklus može apsolutno zaustaviti i ne samo to, nego proces sužavanja krvnih žila okrenuti u proces čišćenja, što sam tretirajući svoje bolesnike u 30 godina i dokazao, pa ja to nazivam stvarnim pomlađivanjem. Naravno da ti pacijenti postaju lišeni mnogih bolesti koje su posljedica ateroskleroze, osobito degenerativnih bolesti. Mislim da sam odgovorio na vaše pitanje.
DOC. DR. GLAVAŠ: Ne kaže se bez razloga da je umjerenost vrlina, naravno, ne samo u činjenju dobra i pružanju ljubavi. To postići znači postati gospodar sebe, što je vjerojatno najteže, ali kada se to uspije, sve postaje lako jer smo ostvarili vlastitu harmoničnu psihofizičku egzistenciju. Zar nismo tako prešli prag i ušli u prostor duhovnosti, duhovnosti kao uresa ljubavi iz razine uma koja jedina nema kontrapunkta od svega postojećega? Ta ljubav ne poznaje mržnju, spaja nas s transcendentalnim i samim Bogom. Kontinuirano radeći na sebi, griješeći i ispravljajući osobne pogrješke, možemo to postići i tako napredovati, rasti.
