Prije dvije godine na dočeku Nove godine u Tribistovu kod Posušja osmero mladih u dobi od 18 do 20 godina ugušio je plin i izgubili su ovozemaljski život. No roditelji, sestre i braća žive svaki dan u molitvi i mislima na svoje najmilije. Među njima je obitelj Jure i Kristine Miličević čiji je sin Ivan umro u 20. godini. Uz preminuloga Ivana još imaju sina Antonija, kćeri Mateu i Ana-Mariju. Antonio je već drugi put imao transplantaciju bubrega jer prva nije uspjela. Dolazi iz župe Rakitno, koja se nalazi kod Posušja. Rođen je 8. studenoga 2003. u Mostaru, ide u četvrti razred srednje ekonomske škole u Posušju. Otac Jure vodi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, a majka Kristina radi u Ministarstvu gospodarstva. »U tragičnoj nesreći koja se dogodila 1. siječnja 2021. izgubio sam brata Ivana koji je bio student prve godine računalstva u Mostaru, dakle nije imao ni 20 godina kada je otišao s ovoga svijeta. U svakom od nas iz obitelji u srcu je velika patnja i bol. Svatko je proživljava na svoj način. Posebno je to bol za moje roditelje. Meni kao mlađemu bratu Ivan je bio jako dobar, k tomu je bio dobar učenik i izvrstan student.«
Antonijevi roditelji puno su vremena provodili s njim po bolnicama, a brat i sestra ostali bi kod kuće i bili s bakom i djedom, koji su umrli prije te tragične nesreće.
»Problemi s bubrezima počeli su kada sam imao nepune četiri godine. Naglo se pojavila velika proteinurija u mom urinu. Bio sam mjesec dana u bolnici u Mostaru. Stanje se nije popravljalo pa me je moja liječnica uputila na liječenje u Zagreb. To je bilo oko Velike Gospe 2007. Od tada sam na liječenju u Zagrebu, dakle 15 godina. Pet sam se godina liječio raznim lijekovima i terapijama, bilo je perioda da godinu dana nisam izišao iz bolničke sobe. Moji su roditelji cijelo vrijeme bili uz mene, mama i tata su se izmjenjivali. Stalno su bili na relaciji Posušje – Zagreb. Kada bih bio kod kuće, kontrole su bile svakih 15 dana, a nekad mjesečno. Proveo sam dosta vremena na intenzivnoj njezi. Kada terapije više nisu mogle pomoći, završio bih na dijalizi. Roditelji su mi radili kućnu dijalizu pa sam svaku noć bio vezan za aparat. Radio sam i ručnu peritonejsku dijalizu svaki dan kad bih došao iz škole. Tada sam pohađao osnovnu školu. Sve potrebno za dijalizu tada bi mi dovozili iz Imotskoga svaki tjedan. Bilo je teško sve podnositi jer je sve moralo biti sterilno zbog infekcija koje mogu biti opasne za život. Hvala Bogu, kod mene nisu bile česte. Nakon nekoliko godina patnje s dijalizom i neprospavanih noći, kako meni tako i mojim roditeljima, došao je poziv na moju prvu transplantaciju. Morali smo poći što prije jer živimo 500 kilometara od bolnice. Hvala Bogu, transplantacija je prošla dobro. Probudio sam se nakon sedam, osam sati koliko sam bio u narkozi. Bolovi su bili jaki, ali držala me vjera da će sve biti dobro. Na početku je sve tako i bilo, no nakon samo nekoliko dana opet su se pojavili proteini. Ponovno sam dobivao jake terapije, koje nažalost nisu pomagale. Proteinurija je bila toliko jaka da su mi samo nakon 19 dana odlučili izvaditi bubreg koji sam dobio. To je bila ni sam ne znam koja po redu narkoza i operacija. Imao sam više ugradnja peritonejskih katetera, vađenje obaju bubrega. Bog mi je davao snagu, a roditelji ljubav da sam to izdržao. Sve me tada jako iscrpilo tako da je oporavak i fizički i psihički bio jako težak. Bilo je teško prihvatiti da opet moram na dijalizu. Već se tu pomalo gubi nada da će biti bolje. Nakon više mjeseci provedenih u bolnici vratio sam se kući. I ponovno dijaliza, stalne kontrole vađenje krvi te uzimanje tolikoga broja lijekova svaki dan.«
Uz sve to Antonio je išao u školu i, kako kaže, »koliko-toliko, normalno je živio«. Bio je 10 godina na dijalizi. »Nakon šest godina od prve neuspješne transplantacije ponovno je stigao poziv iz KBC-a Zagreb, s Rebra«, ističe Antonio. »Već sam bio jako iscrpljen od dijalize. Tragedija i gubitak brata dodatno su otežali i narušili moje zdravlje i zdravlje mojih roditelja. Hvala Bogu, izdržao sam i drugu transplantaciju. Oporavak je bio težak. Nije ni sad sve savršeno, ali borim se. Vjerujem! Idem tjedno dva puta na imunoadsorpcije koje mi štite bubreg od moje autoimune bolesti. Samo dragi Bog i jaka vjera u vječni život i susret s mojim bratom pomažu nam da ovo sve izdržimo. Od dana Ivanova odlaska otvorena su nam vrata neba i nada u ponovni susret s njim. Do tada nam ostaje svakidašnja borba sa svim što život donosi. Treba izdržati, svaki tjedan doći u Zagreb na terapije i ponovni povratak kući, školi i obavezama. To jako iscrpljuje i fizički i financijski cijelu obitelj.«
Kad se roditelji suoče s bolešću djeteta, u nesnalaženju traže slamku spasa. Prvih nekoliko godina Antonijeva liječenja bili su po privatnim smještajima. Trebalo je financirati stalna putovanja jer nekad su išli svaki tjedan u Zagreb… »Otkad smo kod don Zdenka Perije u župi sv. Barbare na Rebru, sve je puno lakše«, navodi Antonio. »Blizu sam bolnice, nemamo više troškova smještaja. Don Zdenka moja obitelj poznaje i prije moje bolesti. Na početku moga liječenja u Zagrebu don Zdenko je mojoj majci rekao da kod njega ima mjesta za nas i da možemo tu boraviti dok traje moje liječenje, ali mi smo se nekako nadali brzomu oporavku i odlasku kući, ali nažalost sve se to jako odužilo i traje godinama, tako da nam je ovaj smještaj kod don Zdenka neprocjenjiva pomoć. Don Zdenko je u kontaktu sa svim mojim liječnicima i pomoć kad god nam nešto zatreba. Dok sam tu, promatram i druge. Jako velik broj obitelji prođe kroz župnu kuću i svima don Zdenko pomaže na razne načine.«
Na pitanje o svojim vršnjacima te o planovima o studiju Antonio kaže: »Ove godine trebam završiti srednju školu. Moj život i život mojih zdravih vršnjaka je neusporediv. Oni imaju svoje brige, izlaske, pijanke. Meni je to sve ‘ajmo reći’ zabranjeno. Ali nikad ne uspoređujem sebe i svoj život s drugima. Svi imamo svoj put i poslanje na ovoj zemlji. Svi smo tu s razlogom. Bog ima svoj put za sve nas. Samo molim dragoga Boga da svaki dan moga života bude u našoj obitelji da nam pomogne nositi križ bolesti i gubitka voljenih i sve drugo što život nosi. Nakon srednje škole pokušat ću nešto upisati na studiju ako mognem uskladiti s liječenjem. Ili, tražit ću neki posao koji mogu raditi. Liječenje je vezano za Zagreb tako da ne znam kako će izgledati moja budućnost, ali nadam se da će to Bog nekako posložiti.«
Što se tiče razumijevanja okoline, Antonio ističe da najviše razumiju oni koji su prošli nešto slično. »Trudim se biti kao i svi drugi. Pomažu mi često oni koji i nemaju puno, ali žele i razumiju. Tako i moji profesori, a prije nastavnici sve su ove godine pomagali da moje školovanje bude uspješno. Puno sam izostajao u školi, ali nekako se opet sve stigne i posloži.«
U crpljenju svakidašnje vjerničke snage Antonio navodi: »Molim se Gospi, volim otići u Međugorje. Nekoliko mjeseci nakon transplantacije penjao sam se na brdo Križevac. Kad sam u Zagrebu, idem svaki dan na krunicu i na misu. To mi daje snagu za život da Bogu mogu reći hvala na svakom danu.«