Konkretan znak da se načela enciklike »Laudato si’« mogu primijeniti u stvarnosti – tako su iz Vatikana opisali neočekivani Papin potez kojim je Petrov nasljednik svoju rezidenciju u Castel Gandolfu nedavno pretvorio u – centar za integralnu ekologiju. Doista, već je dugo jasno da je za socijalni nauk Crkve – čijim je najglasnijim suvremenim odjekom još uvijek Papina enciklika »o skrbi za zajednički dom« – od njegove navodne neprimjenjivosti u društvu mnogo veća zaprjeka stvarni nedostatak prostora u Crkvi za njegovo razlaganje i primjenu. Upravo je u tom nedostatku priliku prepoznao doktor teologije Bruno Petrušić, pokrenuvši u sklopu Docat centra Split edukacijski program »Fra Špiro Marasović« utemeljen na socijalnom nauku Crkve. Bogatstvo nadahnuća koje pronalazi u toj »najbolje čuvanoj tajni Katoličke Crkve«, ali i praktične nevolje s kojima se suočava u njezinu »otkrivanju« ponajbolje nam je približio priznanjem da će svoj program u Splitu, Rijeci i Zagrebu od ožujka do lipnja provoditi – samostalno.
»Program je nastao u sklopu mojega postdoktorskoga studija na Fakultetu društvenih znanosti Papinskoga sveučilišta sv. Tome Akvinskoga u Rimu. No moja motivacija nije tek teološka. Teolozi koji se bave socijalnim naukom uglavnom su vezani uz razne institucije te su često primorani baviti se samima sobom i vlastitim napredovanjem. Stoga je među njima malo onih koji će taj nauk izreći jezikom naših baka i djedova, prijatelja s kojima igramo nogomet ili kolega koje susrećemo na poslu. A upravo tu mu je mjesto. Njegova načela ne pripadaju teolozima ništa više nego običnim ‘malim’ katolicima: građanima koliko i političarima, poduzetnicima koliko i radnicima, ukratko – svima nama koji dijelimo istu stvarnost i iste probleme.
No činjenica je da u Hrvatskoj čak ni konkretna i jednostavna rješenja socijalnoga nauka za te probleme ne poznajemo, a kamoli da bismo ih primjenjivali.«
Zašto je situacija takva? »Problem dolazi s više razina. Na osnovnoj se razini uobičajilo da vjernici socijalni, pa čak i moralni nauk Crkve promatraju kao kakvu ‘tešku teoriju’ udaljenu od života. Zašto bi itko čitao enciklike ili teološke knjige kad je to sve udaljeno od njegove svakidašnjice? Druga je razina hijerarhijska, gdje se malo pažnje poklanja blagu socijalnoga nauka – od župnih propovijedi pa sve do međubiskupijskih inicijativa. Primjerice, ni ja kao teolog na internetskim stranicama Centra za promicanje socijalnoga nauka Crkve ne mogu pronaći više od šturih i zastarjelih informacija. Kako onda očekivati da kakav prosječni poduzetnik ondje dobije poticaj da postane bolji poslodavac? Treći je problem suradnje tih dviju razina. Bez otvaranja laikatu Crkva teško može približiti socijalni nauk ikomu osim onih koji su joj veoma blizu. A kapaciteta i potrebe za to nesumnjivo ima.«
Tu je potrebu Petrušić osobito prepoznao u trima područjima koja tvore okosnicu njegova jedinstvenoga programa. »Program na temelju dokumenata Učiteljstva omogućuje kritički pristup politici, ekonomiji i civilnomu društvu, a analizom primjera dobre prakse u hrvatskom društvu pokazuje kako se načela socijalnoga nauka mogu i konkretno primijeniti.« Naglasak je na interaktivnosti rasprave koja nedostaje suvremenomu obrazovanju, ali i na praktičnom radu, ističe Petrušić. »Osim što polaznici imaju priliku i za podizanje svijesti o vlastitim talentima u samorefleksiji, prolaze i medijski trening, a u zaključku izradom projektnoga prijedloga moraju odgovoriti na potrebe vlastite sredine. Tako se upoznaju s alatima koji su im na raspolaganju da ostvare vrijednosti za koje se zalažu. Primjerice, žele li se kao katolici baviti politikom, važno je da svoje javno djelovanje znaju ucijepiti u autentični nauk Crkve, umjesto da kao pojedini političari koji se diče svojim katoličanstvom vrijeđaju dostojanstvo svake osobe s kojom se ne slažu.«
U zanimanje za takav cjeloviti pristup naš se sugovornik uvjerio još u nedavno završenu pilot-programu. »U pilotu je sudjelovalo 17 polaznika, od čega ih je oko polovice završilo čitavu edukaciju. Prijavljivali su se studenti raznih usmjerenja, od humanističkih do prirodoznanstvenih, ali i ljudi koji više ne pripadaju skupini ‘mladih’, tako da smo odlučili ukloniti dobno ograničenje.« Pozitivna iskustva polaznika potvrđuje činjenica da će neki od njih sudjelovati i u cjelovitoj verziji programa. No kakav je dojam s organizatorske strane? »Prije početka sudionici su morali ispuniti anketu o upoznatosti sa socijalnim naukom Crkve. Natpolovična većina dotad nije pročitala ništa od socijalnoga nauka Crkve, a za načela poput općega dobra, solidarnosti i supsidijarnosti čuli su ponajprije iz svjetovnih medija. Nakon programa ‘zakačili’ su se za socijalni nauk, tako da smo neke od njihovih eseja o crkvenim dokumentima objavili i na stranici Docat centra Split.«
No program je, kaže, odjeknuo i izvan Splita. »Javljaju se i laici i stručnjaci, i redovnice i svećenici, čak su nas i neki iz Osijeka i BiH pitali zašto smo njih zaboravili. No trebao bih živjeti u automobilu tri mjeseca da sam to sve obuhvatim.
Želja mi je da nakon prvoga ciklusa okupim suradnike u svakom gradu kako bismo program najesen mogli proširiti i na Osijek, ali i na mrežu.« Širenje ni tu ne staje. »Budući da provodim ovu edukaciju u dogovoru s kolegama s Fakulteta društvenih znanosti na rimskom ‘Angelicumu’, predložili su mi da program prevedemo na engleski te ga ponudimo i drugim zemljama Europe. Nešto slično tomu na lokalnoj je, nacionalnoj i europskoj razini ostvario Forum+, kojemu i sam mnogo dugujem, no u jednom sam trenutku osjetio da je ljude potrebno više usmjeriti na socijalni nauk.«
Nadahnuće je za to pronašao u promicatelju socijalnoga nauka čije ime, uz dopuštenje Hrvatske provincije sv. Jeronima, edukacija i nosi – fra Špiru Marasoviću. »Marasovićevi uvidi o supsidijarnosti i općem dobru i danas se mogu primijeniti bez ikakva prepravljanja. Primjerice, ispravnost njegove kritike pastoralnoga modela koji smo preuzeli devedesetih – modela velikoga stada u kojem je deklarativni broj vjernika važniji od župne kateheze – više je nego očigledna. To vrijedi i za zaključke velikoga Željka Mardešića, čija nam misao pomaže da razbistrimo pojmove koji su u srcu samoga programa.« A kako to »bistrenje« koje se nudi polaznicima »Fra Špire Marasovića« izgleda na konkretnu primjeru? »Osvrnemo li se na nedavne prosvjede radnika zagrebačke Čistoće u svjetlu socijalnoga nauka, začudit će nas što se ni jednom u javnoj raspravi nije jasno čuo glas građana iako se ispred svakoga haustora nalazi kanta za smeće. Njihovu potporu nisu tražili ni prosvjednici ni vlasti. Tu je zanemareno načelo supsidijarnosti, bez kojega je teško njegovati solidarnost i ostvariti pravednost. To načelo socijalnoga nauka koje nam nalaže da se svi moramo uključiti u javni život naš narod tek treba otkriti.«
