»Ako već ne možemo Zambijce uvjeriti da smo iz najplemenitijih razloga došli u njihovu zemlju preuzimati djecu iz susjednoga im Konga (ono, kao da tko iz Papue Nove Gvineje dođe u Hrvatsku posvojiti si mališu iz BiH), onda bar bedaste Hrvate možemo uvjeriti da im se najviše svidjela upravo ova pjesma kojoj smo na ‘Dori’ namijenili pobjedu«… Otprilike tako doživio sam televizijsko gledanje izbora »hrvatske« pjesme za famoznu »Euroviziju«, na što me – naivca nacrtanoga – navukla ženica Jelica nostalgičnim prisjećanjima na dane kad smo u prošlom tisućljeću s našom dječicom to gledali, slušali i sami doma glasovali…
I tako sam, uz nadljudski napor, sve to odgledao i odslušao, a otkako je glasovanje za najbolje počelo… još nisam k sebi došao! Kao da je pjesma bacanje kugle, tako su baš u svim našim regionalnim domovinskim televizijskim studijima žiriji točno u milimetar »izmjerili« da je najdulje letjela pjesma sastava letećeg imena! Tako to rade stručnjaci, a ne mi, nevježe i amateri koji zamišljamo da kod pjesama nema čvrstih parametara, već da će se naći ljudi različitih glazbenih ukusa pa tako različito i glasovati… A neeee, vrsno probrani glazbeni znalci točno znaju što to u pjesmi treba »mjeriti« da se bedake može uvjeriti kako im je upravo ona najneslušljivija – najbolja! »Najdirljivije« je bilo mobitelsko-telefonsko glasovanje pučanstva, koje me trebalo »prikucati« kao doista »posljednju hrvatsku glazbenu neznalicu«, jer – vidi čuda – i ljudi bez glazbene škole uvjerljivo su prepoznali naj-pjesmu!? Ipak nisu uspjeli jer još mi nije slon tako »provjetrio uši«, štoviše učinilo mi se kao da je i TV-voditeljima toga veleigrokaza bilo pomalo neugodno, osobito kad su morali izmijeniti poneku rečenicu s pobjednicima, s otužno ocvalim kvazirokerstvom, koji su se sigurno cijeloga života rugali festivalima »lakih nota«, ali su, kao onomad »četiri asa« kad im se ispraznila kasa, došli na bogatu kopanju, na otvorenu pipu s eurima. Konačno, sigurno su oni prvi prepoznali čas kad je »Eurovizija« postala »avangarda« svega »ausvinklanoga« i (na)stranoga. Ah, kako su hrabri svi ti medijski potomci »boškabuha« i »sekretara skoja« kad tako otvoreno i javno, bez srama zastupaju kojekakve ludosti i nameću ih kao životne norme i pravila, a ja »stara konzerva« šutim, da me ne bi proglasili zatucanim i natražnim zucnem li samo da su djetetu potrebni i mama i tata ili, Bože sačuvaj, »provalim« da bi za djecu (i društvo) bolji od vrtića bili baka i djed…
– Hej, deda, dobro jutro! – nakon pjesmama »iskošmarene« noći naziva me unuk drugoškolac. – Jesi ti sinoć gledao onaj maskenbal? Ono s pjevanjem? Meni mama nije dala, potjerala me u krevet odmah nakon povorke…
– I bolje, bolje… Nisi puno izgubio što nisi gledao… – umirujem malenoga, a još mamuran mislim si, nisu valjda gledali ni zambijski sudci, da im ne posluži kao dodatni dokazni materijal? Ili bi im, baš naprotiv, to pomoglo da shvate taj »naš«, hrvatski i europski vrijednosni sustav?
