Početak korizme donosi početak stvaranja čovjeka koji je zapisan u Knjizi Postanka. Odmah po stvaranju Bog je čovjeku namijenio mjesto blizu sebe: »I Gospodin, Bog, zasadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovjeka koga je sazdao.« U Božjem vrtu čovjek započinje život da bi sada na kugli zemaljskoj uređivao vrt svojega života.
Neobično je da su liturgičari izabrali Knjigu Postanka za korizmeno vrijeme. Vrt i korizma kao da nemaju nekakve sličnosti. Jasno da nemaju jer većina ljudi kada razmišlja o vrtu, pred sobom ima slasne plodove, mirišljavo cvijeće, prepune okopane gredice, pažljivo utabane staze. Korizma je nešto potpuno drugačije. A tek korizmeni vrt! To je vrt kojemu se nitko ne divi, nego nad kojim se pružaju samo otežani uzdasi. Vrt u veljači i ožujku jest vrt koji sliči na sumoran dan: bezvoljno, pusto, tromo, hladno, vlažno, blatnjavo, bezmirisno, pustinjačko. U njemu su gredice prazne, još ih i nema, žuta trava se jedva može iščupati, a na vrt ne dolaze nikakve ptice. A opet, ako se takav vrt ne počne na vrijeme obrađivati, ne će biti ni vrta o kojem je razmišljao pisac Knjige Postanka.
Bog je čovjeka smjestio u uređen vrt, pokazao mu je kakvi mogu biti rezultati truda, a sada je vrijeme neka se čovjek osokoli da od sumornoga svojega vrta u ožujku započne stvarati nešto novo. Eto sličnosti korizme i vrta! Nije li korizmeno vrijeme u koje se najčešće ulazi samo s razmišljanjem: »Moram li se opet nečega odreći? Dokad će sve to trajati?« Pa se prsti brzo nađu na kalendaru da se vidi kada će napokon granuti Uskrs. Ali, kada bi tako vrtlar gledao na svoju gredicu, nikada ne bi uprljao ruke, nikada se ne bi sagnuo, nikada ne bi ni uživao u plodovima.
Vrtlarska korizma jest prljava, ona traži radničke ruke, ne podnosi uzaludne manikure, a traži čovjeka koji se ne će stidjeti svojega rada. Kada se osigura dobar vrtlarski početak, a zemlja kvalitetno pognoji, mogu se u nju »upiknuti« i prve sadnice. Ljudska korizma jest zemlja u vremenu gnojidbe, svih onih pripremnih radova koji su nužni da bi se išta moglo zasaditi. Odricanje? Možda tada nije više nekakav poseban izazov. Moguće ga je zamijeniti savjesnijim radom. Molitva? Nije u korizmi nužno povećavati njezin broj poput nabrajanja litanija, nego će jedino biti potrebno učiniti je ozbiljnijom, promišljenijom, kvalitetnijom. Poput zemlje koja ne podnosi stalno čeprkanje, nego koja traži nekoliko puta dobro učinjenu obradu, korizma jest vrijeme što u čovjeku može pobuditi da umjesto količine poradi na kvaliteti pa će i vrjednote na njezinu kraju doći do izražaja.
Ivan Zlatousti u homilijama na izabrane retke iz Knjige Postanka želi istaknuti važnost vrta koji postaje put za pobuđivanje zahvalnosti: »Primijetite poštovanje koje Bog pokazuje prema čovjeku. Stvorio ga je izvan vrta te ga je odmah doveo unutra kako bi mu pružio svoju dobrotu. Uveden je u vrt da bi saznao koje poštovanje Bog ima prema njemu. Riječ da je Bog čovjeka smjestio u vrt protumačimo na sljedeći način: zapovjedio mu je da u vrtu živi kako bi mu ono što bude vidio, pričinilo mnogo zadovoljstva i pobudilo ga da zahvaljuje na svoj dobroti koju je primio iako ništa nije učinio da bi je zaslužio. (…) Prepoznajete li ovdje život bez ikakve brige? Poput anđela je čovjek tako živio, oslobođen svih tjelesnih potreba; poput kralja koji je ukrašen žezlom i krunom, uživao je čovjek u vrtu slobodu i veliko obilje.«
Ako je takav bio edenski vrt, korizmeni vrt može također postati put rasta u vjeri. Kršćanin će svoj život shvatiti poput korizmenoga vrta. Iako se čini teško započeti rad u nečemu što se na početku i ne vidi, iskustvo plodova može ga potaknuti da se probudi iz lijenosti. Korizma je poticaj za nešto novo, ona kršćanina trga iz rutine života te sprječava da svoj vrt zapusti. Lijepo je u svojem životu doživjeti vrijeme Uskrsa, brati plodove, pa čak i na njima zahvaljivati, no trud do plodova krije se upravo u korizmi. Sada, na početku, zasukanih rukava započinje težački rad na samom sebi: dobra djela prema bližnjima, prihvaćanje žrtve u vlastitoj obitelji, kajanje za počinjene propuste. To nisu ugodni radovi, nije to nekakvo površinsko okopavanje života, to je pravo štihanje po kojem se ono najbolje, duboko urezano u svako ljudsko biće, uz mukotrpan napor napokon izvlači na površinu.
Gospodine, teško spajamo ugodu vrta s korizmenim radom,
ali osnaži nas da po duhovnom naporu upoznajemo plodove
koje će nam ostaviti Isus, koji živi u vijeke vjekova. Amen.
