Pozdrav. Nedavno sam čuo da isusovci ne mogu biti biskupi. Kako je onda sam papa Franjo postao prvo nadbiskup u Argentini, a potom i papa? I u Hrvatskoj smo, koliko se sjećam, imali više biskupa isusovaca. Postoji li zaista odredba koja priječi isusovcima ili drugim redovnicima da budu biskupi?
Možda ste čuli da neki isusovci – ili drugi redovnici – ne žele biti biskupi. No da ne mogu ili ne smiju, nije točno i to je jasno prema mnogim crkvenim dokumentima, a mi ćemo Vam samo kratko citirati Zakonik kanonskoga prava (ZKP) koji u kanonu 377., paragrafu 2. ističe: »Barem svake tri godine biskupi crkvene pokrajine ili, gdje to okolnosti savjetuju, biskupske konferencije neka zajednički i tajno sastave popis prezbitera, također članova ustanova posvećenoga života, koji su prikladniji za biskupstvo i neka ga dostave Apostolskoj Stolici, pri čemu ostaje na snazi pravo svakog pojedinog biskupa da zasebno iznese Apostolskoj Stolici imena prezbitera koje smatra dostojnima i prikladnima za biskupsku službu.« Osim toga, posebno je poglavlje u ZKP-u posvećeno redovnicima promaknutim u biskupstvo (kanoni od 705. do 707.), pri čemu citiramo samo kan. 705.: »Redovnik promaknut u biskupstvo ostaje član svoje ustanove, ali je snagom zavjeta poslušnosti podložan samo rimskomu prvosvećeniku i nije vezan obvezama za koje sam razborito smatra da se ne mogu uskladiti s njegovim položajem.«
Malo sam zbunjena kada u svojoj župi nedjeljom dođem na misu prije koje se moli krunica jer neki tijekom litanija stoje, drugi kleče, treći sjede. Kada sam ga pitala, svećenik mi nije dao jasan odgovor, pa Vas molim pojašnjenje kako se ponašati tijekom litanija i molitve Anđeo Gospodnji na kraju krunice?
»Možda netko smatra da je za vrijeme obreda uzvišenije i pobožnije klečati nego stajati, ali liturgijsko se držanje ne mjeri prema uloženu naporu i tjelesnoj izdržljivosti. Uostalom, svim vjernicima nije dana jednaka tjelesna snaga. Pitanje treba postaviti na drukčiji način i pitati se što pojedini položaj izražava, jer je ljudsko tijelo osobito simboličko. Simptomatično je da se lik molitelja u katakombama (orante) ikonografski prikazivao uvijek u stojećem položaju«, piše naš liturgičar biskup dr. Ivan Šaško, koji nadalje objašnjava da je u prvoj Crkvi čak bilo »zabranjeno klečati nedjeljom i tijekom pedeset dana nakon Uskrsa« te isto tako napominje da je danas »gesta klečanja znatno manje zastupljena u molitvenoj praksi negoli prije Drugoga vatikanskog sabora«. Mons. Šaško piše: »Kao što je u liturgiji glavni stav stajanje, tako je vlastiti stav privatne molitve klečanje«, jer je klečanje »prirodan stav čovjeka koji – svjestan svoje grješnosti – moli oproštenje i milosrđe«. A sjedenje prema njemu »izražava duboku želju za otkrivanjem istinskoga značenja života koje kršćanin traži u Bogu Isusa Krista«. Premda mons. Šaško ta tri molitvena položaja stavlja u liturgijsko okruženje, možemo reći da sva tri stava imaju svoje duboko značenje i da je uobičajeno za vrijeme molitve litanija i krunice klečati, ako nam to tjelesne snage dopuštaju, kao što je uobičajeno ustati i stajati za vrijeme molitve Anđeoskoga pozdravljenja, što najčešće vidimo u našim crkvama.
Od jedne sam prijateljice dobila prigovor jer su se moje unuke maskirale na fašnik. Govorila mi je da takvo što ne pristaje vjernicima. Kakvo bi stajalište trebali imati vjernici prema maškarama i maskiranju na fašnik, jesu li maškare protivne vjeri?
Ako Vaša prijateljica misli na razuzdana i nemoralna ponašanja za vrijeme karnevala, ona ne bi »pristajala vjernicima«. No ako je riječ o tek jednostavnoj zabavi i maskiranju iz zabave – a uvjereni smo da su se Vaše unuke maskirale zbog toga, onda u tome nema ničega što bi se protivilo vjeri, premda Crkva o tome nije iznijela svoje »službeno« stajalište. Maškaranje ili karneval pučka je vesela svečanost i ne možemo reći da bi Katolička Crkva apriori bila protiv toga običaja jer se od davnina slavi neposredno prije početka korizme – liturgijskoga razdoblja kada razmišljamo o muci, smrti i uskrsnuću našega Spasitelja – pa su ljudi osjećali i osjećaju potrebu da se prije toga razdoblja provesele. No možemo reći da je karneval kao običaj postojao i u pogansko doba, ali mu je kršćanstvo ipak – zbog korizme – dalo novu dimenziju, pa bismo mogli reći da nas sve poziva da »maske« koje nosimo na karnevalu ne nosimo cijele godine, nego da živimo iskrenim vjerničkim životom.
Može li se trajni đakon vjenčati nakon što se zaredi za tu službu?
Kanon 1037. Zakonika kanonskoga prava kaže: »Neoženjeni ređenik za trajni đakonat i ređenik za prezbiterat neka ne prime red đakonata, osim ako po propisanom obredu javno pred Bogom i pred Crkvom preuzmu obvezu celibata ili polože doživotne zavjete u redovničkoj ustanovi«, pa je iz toga jasno da kandidat za trajni đakonat prije ređenja mora biti oženjen ili se mora odlučiti za život u celibatu, tj. za trajne đakone mogu biti zaređeni neoženjeni kandidati koji se obvezuju na celibat (ako imaju 25 godina) ili oženjeni (stariji od 35 godina i uz dopuštenje žene). To potvrđuje i Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o Crkvi »Lumen gentium« (29): »Uz pristanak rimskog biskupa moći će se taj đakonat podijeliti ljudima zrelije dobi iako žive u braku, i sposobnim mladićima, za koje ipak mora ostati na snazi zakon celibata.«
