Voditelj Caritasa župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi obiteljski je i poslovni čovjek Mario Andretić. Odrastao je uz franjevce kapucine pa mu je bilo sasvim prirodno stati uz njih i povesti župni Caritas kad su ga prije pet godina izabrali za voditelja.
»Rođen sam prije 43 godine u ‘centru Zagreba’ u Dubravi 20. ožujka 1980. Dubrava je bila i još jest doseljenički kvart koji su ukrasili Hercegovci, Janjevci, Bosanci, Albanci, Zagorci, nema koga nema u našoj Dubravi. Moj otac Tomislav rođen je u Zagrebu, a majka Katarina, djevojački Brnas, stigla je iz Imotskoga preko Slavonije do Zagreba«, pripovijeda energični Mario.
»U obitelji nas je bilo troje djece, brat Dario i ja blizanci, i sedam godina starija sestra Marina. Otac je do mirovine bio automehaničar, a majka kuharica. Živi su i zdravi, rastavljeni. Mama je sa mnom i mojom obitelju, a tata je u Lasinji. Čudo toga našega kvarta bili su i jesu franjevci kapucini. Uvijek prisutni, gotovo sveprisutni, oko njih su se svi okupljali. Oni su davali sigurnost, bili utočište. Ne znam što bi bilo da ih u komunizmu nije bilo. Glavna su ekipa i danas u kvartu. Ljudi su samo njima vjerovali. Mi smo živjeli u Ljubijskoj, minutu od crkve. Nismo bili posebno pobožna obitelj, ali smo redovito primali sakramente. Kao djeca smo išli na misu, ali bismo je zaobišli ako smo mogli u korist divljanja po kvartu. Osnovu sam školu polazio u kvartu, a srednju za električara na Selskoj. Nikakav sam đak bio. Stalno sam bio na cesti jer je hajka u kvartu bila stalna.«
»Po pitanju moga vjerničkoga života treba ići unazad. Netko je morao baciti sjeme, netko zalijevati, a ostalo što Bog da i sreća junačka. Moja baka Katica radila je kao kuharica u tadašnjoj Borskoj ulici kod kapucina u kapeli. Bili su tamo i fra Ivan Čavlek, fra Stjepan Bergovec i nezaobilazni fra Tomislav Šagi Bunić, dobri, marljivi i poštovani svećenici koji su obilježili Dubravu i podnijeli velik teret komunizma, a kasnije i stvaranje nove župe.
Početkom devedesetih dolazi rat i moj otac odlazi na bojište, u vremenu dok smo brat i ja završavali osnovnu i išli u srednju školu. Brat je krenuo u školu za mehaničara, a ja za električara. Nismo taj posao posebno voljeli pa smo kasnije zajedno upisali Ekonomski fakultet. Brat je završio, ja nisam. Sada je direktor u jednoj izdavačkoj kući, sestra je frizerka, a ja sam obrtnik koji se bavi uvozom i prodajom razne robe. Imam maloprodaju tekstila. Radio sam trgovinu po cijelom svijetu, Kini, Indiji, Turskoj, po Europi, ali bih se uvijek vraćao kući u nadi da će Hrvatska prosperirati i biti ono što zaslužuje. Hrvatska je najljepša zemlja na svijetu i treba se razviti u modernu, bogatu, zemlju sretnih ljudi.«
»Suprugu sam si našao, a gdje drugdje nego u Dubravi. Janjevka je, Marija djevojački Antić. Rođena je 1985. Trgovkinja je po struci, ali je doma s djecom. Imamo desetogodišnju Lorenu, Mio ima devet, a Karlo osam godina. Nešto više od godinu dana živimo u Granešini gdje smo kupili svoju kuću koja je, kao i prošla, na nekoliko metara od crkve. Ali sam ostao aktivan kod kapucina. Voditelj sam Caritasa od prije pet godina. Kapucini su me pozvali, izabrali me, prihvatio sam i ide. Teško je, ali se nisam umorio. Najteže je s birokracijom, a ima je puno. Na papiru je jako puno volontera, a potpuno aktivnih je desetak. U župi su se s vremenom jako povećavale potrebe za karitativnom djelatnošću, zato je i osnovan župni Caritas koji se sada brine o 40-ak obitelji, ali i za njih puno više ako ubrojimo obitelji koje ne spadaju na područje naše župe. Mjesečno dijelimo pakete hrane, sanitarija, plaćamo režije i drva za ogrjev. Brinemo se i o medicinskim pomagalima naših bolesnih korisnika, ali i o jako puno drugih svakodnevnih problema s kojima se naši župljani susreću. Trudimo se biti njihov glas u pustinji. U svemu nam pomažu naši župljani svojim nesebičnim zauzimanjem i donacijama, pomaže i nadbiskupijski Caritas.«
»Primijetili smo da se u društvu pojavio specifičan oblik siromaštva koje se ne može nazvati samo materijalnim. Zato se u suradnji s fratrima kapucinima i logoterapeutom Borisom Iličićem brinemo o ukupnosti ljudske osobe, ne samo o materijalnim potrebama. Ako korisnik ima duhovnih problema, pomaže mu svećenik, ako ima duševnih ili psihičkih, otvorena su mu vrata našega savjetovališta, a ako ima materijalnih teškoća, pomažemo mu i na taj način. Moje zaduženje kao voditelja Caritasa jest sve to skupa uskladiti i omogućiti Caritasu financijsku stabilnost, što nije uvijek lako s obzirom na sve krize koje su nas snašle. Bez vijeća Caritasa koje čini nekoliko volontera ne bismo mogli funkcionirati. Oni nesebično daruju svoje vrijeme u službi većega dobra. Izazovi su nebrojeni, od materijalnih, socijalnih, duhovnih, mladeži koja traži smisao i odgovornost, psihičkih problema zbog potresa, pandemije i stalne izloženosti negativnim vijestima.«
»Trudimo se svijetu donijeti dobro i zajedničkim snagama pokrenuti lavinu po kojoj nijedan od najmanjih ne će ostati zapostavljen i sa strane. Važno je izići iz svojih domova, osvrnuti se na sve četiri strane svijeta. Ako ugledamo susjeda u potrebi pa makar bio i samo tužan, na nama je razgovarati s njim, utješiti ga, pružiti mu komad kruha. Ako mu još nešto nedostaje, uvijek je moguće obratiti se nama u Caritasu pa ćemo mi pomoći u ostalom. U okolnostima u kojima jesmo itekako vrijedi ona dobro poznata: ‘Vjera u Boga i seljačka sloga!’«
