Doba u kojem kopni pobožna ljubav spram nebeskih duhova naziv anđela bez mjere pridijeva tek onima što se odlikuju – ljubaznošću. No čak i da se zanemari neprijateljstvo što ga je Bog u Edenu zametnuo između palih anđela i paloga čovjeka, u Svetom će se pismu naći obilje anđeoskih likova što prema ljudima ne gaje mnogo ljubaznosti. Ti »prijevarni duhovi«, kako ih naziva Pavao, ne samo da pred nebeskim prijestoljem optužuju pravednike, nego i napadaju zemaljske kraljeve i opsjedaju im proroke. I dok Davida u Ljetopisima sam Satan potiče da izbroji svoj narod, pisac Knjige o Samuelu taj poticaj pripisuje – Bogu. Mudre izreke to nesuglasje tumače riječima da je Gospodin koji »ispituje duhove« onaj koji je stvorio i opakoga »za dan zli«. No to ne umanjuje potresnost tišine koju je raskinuo zov anđela Abrahamu, spravnu da na riječ nebesnika žrtvuje jedinca Izaka: »Ne spuštaj ruku na dječaka!«
Ne ispuštajući iz ruke ni pero ni kist – oboma je, naime, bio vičan koliko i njegov sudrug Rembrandt – još otkako ih je kao osmogodišnji šegrt primio, tridesetogodišnji je Jan Lievens konačno razaznao i zov žrtvenoga prizora. Naslijedivši od antwerpskih karavađista sklonost naturalističkim detaljima i snažnim bojama, smioni je nizozemski slikar na svom platnu »Abraham žrtvuje ovna namjesto Izaka« na više načina ipak nadišao uzor koji je sam Caravaggio zadao dvama prikazima kušnje praoca Židova. Dok na jednoj Caravaggiovoj slici Izak vrišti od užasa, a na drugoj Abraham vene od umora, u Lievensovu viđenju otac i sin od svoje zabezeknutosti kao da uzlaze u nebo klečeći u zagrljaju. Pismo očituje tko je vrijedan te geste nijemoga strahopoštovanja: anđeo čiji je glas Abrahamu, obećavajući mu bezbrojno potomstvo, s neba ranije i otkrio da mu se ovan za žrtvu paljenicu rogovima zapleo u grmlju.
Kada su njegovu misionarsku družbu na putu zaskočili protufrancuski nastrojeni Mohawci, sv. Izak Jogues – koji je u kanadsku misiju stigao dvije godine prije nastanka Lievensove slike, 1636. – pred razbojnicima se dosjetio skriti u grmlje. Ipak, želja da zagrli svoje zarobljene sudrugove nadglasala je u njemu i samu želju za životom. Sumnjičavi su mu Indijanci za predaju uzvratili užasnim mukama u kojima je izgubio prste, no sve vrijeme svojega jednogodišnjega zatočeništva u hladnoći i gladovanju isusovački se svećenik nije umorio od krštavanja i ispovijedanja. Nakon što su ga izbavili od izvjesne smrti, a papa mu kao »živomu mučeniku« dopustio da slavi misu okljaštrenih ruku, apostol Mohawkâ već se nakon godinu i pol u rodnoj Francuskoj odlučio vratiti u Quebec. Ljubitelj tišine mučeništvu nije umaknuo, no njime je stekao potomstvo: ubio ga je čovjek koji će se pred smrt pokrstiti imenom – Izak.
