Pastoralni suradnik župe sv. Barbare u Gornjem Vrapču u Zagrebu od svojih je najmlađih dana Radovan Pavlek, obiteljski čovjek, vrstan stolar po zanimanju. Rado pridonosi svojim vještinama svojoj župi, kao i svim aktivnostima za opće dobro.
Rođen je u Zagrebu 18. rujna 1967. od majke Dragice, djevojački Mihoković, i oca Dragutina Pavleka. Mama mu je iz Podravine, iz Pitomače, a tata iz Orehovice kraj Bedekovčine u Hrvatskom zagorju. Upoznali su se na zabavi. Bila je to ljubav na prvi pogled. Na njihovoj su se svadbi upoznali Dragutinov brat i njegova supruga s Dragičine strane. Tako su se dogodila dva braka parova iz Orehovice i Pitomače. Pavleki su se vjenčali u Zagrebu i skrasili se u Vrapču, gdje su izgradili kuću u kojoj žive i danas. Bili su vrijedni i bogobojazni ljudi koji su svojim radom pružili divan primjer radnika na njivi Gospodnjoj. Dragica je bila krojačica, a Dragutin soboslikar.
Ona danas ima 83, a on 82 godine. Dobrodržeći su. Najprije su dobili kćer Ljiljanu pa Radovana. Ona je danas na jednoj etaži kuće, roditelji na drugoj, a Radovan sa svojom obitelju na trećoj etaži.
»Roditelji su nam bili odlični. Uzorni«, pripovijeda sin. »U obitelji nije bilo svađa. Kao odgojitelji su bili stroži. Odgajali su nas u vjeri. Išli smo u župu sv. Barbare u naše Gornje Vrapče. Godinama su nas vodili lazaristi iz Slovenije. Uz njih sam primio vjersku pouku i sakramente. Tata je bio dugogodišnji član pastoralnoga i ekonomskoga vijeća u župi. Redovito smo bili na misi, na proščenjima, jako se tada držalo do familije, kumstva, zajedničkoga slavljenja župnih blagdana. Kako su naši roditelji oboje nosili ime Drago, kod nas su nezaboravne bile fešte na blagdan sv. Karla Boromejskoga. Na meni su ostavile pečat obiteljskih druženja i primjer zajedništva.«
»Osnovnu sam školu završio u Vrapču s mršavom trojkom. Nisam bio od velika učenja. Društvo je bilo dobro iz kvarta. Srednju sam završio na Selskoj cesti u Zagrebu s darovanom trojkom. Završio sam za elektromehaničara kućanskih aparata. Dobro mi je bilo. Znam i danas, ako je potrebno, popraviti aparat.
Od srednje škole radim sve i svašta. Najprije sam išao u vojsku. Po povratku sam se zaposlio u skladištu ‘Končara’. Ostao sam nekoliko godina. Pa sam se zaposlio u ‘Tempu’ kao elektromonter kranova. Zatim sam otišao u firmu ‘Javor’ kao pomoćni stolar.
Stekao sam praktična znanja o stolariji. Onda se dogodila privatizacija, a ‘Javor’ je propao. Tada sam se zaposlio u Hrvatskom restauratorskom zavodu u ateljeu za restauriranje namještaja. Bilo je to 2000. I danas sam tamo. Na desetak smo mjesta u gradu, a moja je lokacija na Zmajevcu 8, blizu Mirogoja. Tamo sam svaki dan na poslu. Restauriram sakristijske ormare, klupe i ostali crkveni namještaj, kao i sve potrebno za muzeje. Po zanimanju sam na kraju stolar. Zadovoljan sam i sretan što radim najljepši posao na svijetu. Posebno me kao vjernika raduje što obnavljam sakralne predmete. Odmah sa zaposlenjem u Hrvatskom restauratorskom zavodu otišao sam na prekvalifikaciju u Đurđevac. Tamo sam polagao strukovne predmete. Nije mi bio problem jer sam već desetak godina radio s drvom.«
»Obitelj sam zasnovao u svojim mladenačkim danima. Supruga se zove Branka, djevojački je Tokić, rođena je u Zagrebu 1971. Vjenčali smo se 1993. u župi sv. Marka Križevčanina na Selskoj cesti. Tamo su živjeli njezini. Sami su si izgradili kuću. Njezini su podrijetlom između Benkovca i Karina, iz sela Popovića. Branku sam upoznao devedesetih kad ju je plima iz Dalmacije odbacila do Zagreba. Najbolja je žena na svijetu. Završila je za farmaceutsku tehničarku. Radila je po apotekama i s biljkama. Sada je zaposlena u Fini u trezoru. Zadovoljna je. Imamo dva predivna sina koji još rastu u vjeri. Filip je 1996. godište, a Josip 1997. Filip radi u ‘Končaru’ kao bravar, a Josip studira violu, treća je godina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Filip je na stanu u gradu, a muzičar Josip je s nama.«
»Lijepo nam je u Vrapču. Mirna je četvrt, nema puno došljaka. Svi se znamo. Kao obitelj sretni smo i zadovoljni i ništa nam ne fali.
Nisam imao neke vjerničke krize. Uvijek smo prakticirali vjeru. Idemo u crkvu, trudimo se biti dobri i bolji. Svake smo nedjelje na misi. U župi pomažemo koliko god je potrebno. Kao stolar napravio sam sve što je trebalo.
Župnici znaju da me uvijek mogu nazvati kad god nešto treba. Sudjelovao sam u aktivnostima osobito obiteljske zajednice, bio na raspolaganju svim svećenicima, mons. Antunu Senteu, Luki Slijepčeviću, današnjemu Renatu Belčiću. Nije mi problem odvesti, pobrinuti se za obroke, skuhati čaj, vino, podijeliti sokove, složiti stolove, nabaviti rekvizite. I supruga sudjeluje. Kažu da sam se posebno istaknuo svojim kreativnim stolarskim radom u osmišljavanju župnih prostora. Pronašao sam stari oronuli sakristijski ormar iz vremena baroka, obnovio ga i dao mu prvotni sjaj. Barokom inače odiše naša vrapčanska crkva.«
»Moj je stric svećenik preč. Milan Pavlek, dugogodišnji župnik i dekan u Skakavcu. Sada je župnik župe sv. Petra u Dugoj Resi. Svi smo kao obitelj za sve veće katoličke blagdane u teškim ratnim vremenima odlazili k njemu u Skakavac. Sin Josip vodio je crkveno pjevanje o Božiću i Uskrsu i time prognanim ljudima učinio blagdane bogatijima. Osobno učinim što treba, ali se ne volim stavljati u prvi plan. Radije smo iz drugoga plana činili da svećenik uz nas osjeća obiteljsku atmosferu.
Odemo familijarno i na Mariju Bistricu, gdje imamo kuću. Kupili smo je i preuredili. Često smo u Zagorju. Pa rado odemo na misu i pobožnosti u svetište.
Vjera mi puno znači u životu; oslonac mi je u svemu. U Boga sam se uzdao od djetinjstva, tako je i danas. Sretan sam što sam blagoslovljen darom vjere jer bez sadržaja vjere ne bih vidio životni smisao.«
