U mnogočemu bi se vrijeme velikoga Aurelija Augustina – 4. stoljeće – moglo usporediti s onim današnjim. Vrijeme velikih seoba naroda, vrijeme rasapa starih carstava, epoha velikih promjena. A kada se znameniti kršćanski mislilac našao na mjestu biskupa Hippona, rimskoga gradića na sjeveru Afrike, Vandali su opsjedati njegove zidine. Augustinovi suvremenici neprestano su jecali nad slavnom prošlošću i »starim svijetom« koji im je upravo izmicao pod nogama. A mudri im je biskup odgovorio: »Teška vremena, strašna vremena… Ali vremena, to smo mi! Kakvi smo mi, takva su vremena!«
I u tipičnom slavonskom mjestu udaljenu desetak minuta vožnje od Požege – Velikoj – moglo bi se poput Augustinovih suvremenika jecati nad tužnim brojkama, nad iseljavanjem, demografijom. Moglo bi se samo govoriti i o nekoj minuloj, slavnoj prošlosti Velike i njezine župe sv. Augustina. Časkom bi se dale ispisati stotine napetih stranica o veličkoj povijesti – o redovnicima augustincima kojima se gubi trag negdje između 15. i 16. stoljeća, djelovanju franjevaca Bosne Srebrene, trinaestorici biskupa koji su u Velikoj stolovali zbog turske opasnosti i čije zemne ostatke čuva današnja velička župna crkva, korijenima vjekovne pobožnosti veličkoga puka Gospi od Utjehe… Međutim, ako bi se posjet Glasa Koncila veličkoj župi sasvim obične korizmene nedjelje pokušao sažeti, kao jedino promišljanje nameće se ono Augustinovo: »Vremena to smo mi!«
Svakoga 28. dana u mjesecu u Velikoj se na osobit način – u znak na 28. rujna kada je blagdan sv. Augustina – molitveno časti taj znameniti kršćanski svetac. To je pastoralni iskorak koji je prije godinu-dvije uveo župnik Dražen Akmačić. »Kada sam o Pepelnici 2021. došao na ovu župu, primijetio sam da nemamo ništa što bi bilo posebno vezano uz sv. Augustina. A on ipak nije bio bilo kakva ‘faca’. Jedina smo župa u Hrvatskoj koja je posvećena sv. Augustinu i razmišljao sam da ako bilo što pokrenemo u augustinovu duhu, bit ćemo u tome prvi, a zato i najbolji«, opisuje svoju augustinovsku inicijativu pomalo i kroz šalu župnik Akmačić.
No neki su se plodovi augustinovskoga preuzimanja odgovornosti za svoje vrijeme brzo pojavili. Među vjernicima je zaživio i veliki križni put u koji je uključena ne samo Velika kao središte župe, nego i susjedna sela – Radovanci i Trenkovo (u kojem i dandanas stoji, iako zapušten, dvorac slavnoga baruna čijih su se »pandura« bojali diljem Europe) – koja su filijale župe. Duguljasta glavna lađa župne crkve obično je za nedjeljnih misa ispunjena. Uz oltar se okuplja lijep broj ministranata, a sliku Velike kao slavonskoga mjesta koje se žilavo odupire izumiranju upotpunjuju i mladi koji animiraju misna slavlja s kora župne crkve. Redovito ih se od nedjelje do nedjelje okuplja tridesetak. Njihove redove povremeno – osobito u vrijeme velikih blagdana – popune i mladi koji su se sa svojim obiteljima iselili u inozemstvo, a uoči Božića i Uskrsa dolaze u svoj rodni kraj.
Župa sv. Augustina u Velikoj snažno je uronjena i u marijansku pobožnost. Naime, slavljenje Gospe od Utjehe među veličkim pukom prenosi se od generacije do generacije, stoljećima. A pobožnost Gospi od Utjehe, smatraju dobri poznavatelji crkvene povijesti i teologije, jedan je od tipičnih znakova augustinske ukorijenjenosti u nekoj sredini. Gospa od Utjehe u Velikoj se u novije vrijeme na poseban način štuje 22. svibnja. Spomen je to na važan događaj – 22. svibnja 1976. kada je kip veličke Gospe od Utjehe, u ozračju Marijanske godine koja je kulminirala u Solinu, okrunjen po rukama tadašnjega zagrebačkoga nadbiskupa i budućega kardinala Franje Kuharića. Kardinal Kuharić nije krio osobno divljenje ljepoti veličke Majke Božje. A s pobožnošću Majci Božjoj u Velikoj bila su upoznata i dvojica papa iz drevnih vremena – Martin V. iz 15. stoljeća i Pio II. iz 17. stoljeća – koji su pismeno kontaktirali s veličkim župnicima.U usporedbi s popisom stanovništva iz 2011. godine Velika je u jednom desetljeću izgubila tristotinjak stanovnika, naveo je župnik Akmačić, međutim zabrinjavajuće brojke ne umanjuju njegov optimizam: »Vjerujem da će se naša slika uskoro poboljšati jer se Velika u zadnje vrijeme razvija kao zasebno središte. Nedavno su obnovljeni bazeni po kojima je ona odranije bila poznata. Razvija se i industrija. Nažalost je bilo onih koji su se iselili, ali mislim da će s vremenom i oni u inozemstvu prepoznati da je ljepše ipak kod kuće i da će se polako vraćati.« U veličkom statističkom »izvještaju« pomalo nas je iznenadio broj vjenčanja – dvadesetak svake godine. Župnik tumači da su to uglavnom domaća vjenčanja, odnosno da se supružnici ne dolaze vjenčati u Veliku iz drugih sredina. »Ma vjenčajte se gdje želite – kažem uvijek mladencima – ali samo ostanite ovdje živjeti«, dodaje župnik Akmačić. Velički je župnik ujedno kanonik požeškoga Stolnoga kaptola sv. Petra.
U župi je aktivna i zajednica čitača, a osim svojih vjernika laika koji mu pomažu oko pastoralnoga i ekonomskoga vijeća, okretni župnik Akmačić ima i neobičnoga »pastoralnoga suradnika« – Glas Koncila. Naime, primjerke novina koje vjernici ne uzmu u sklopu nedjeljnih ili tjednih misa župnik razdijeli – gdje god uspije, od obiteljskih kuća do kafića. Inače vjernici različitih profila pronalaze svoje mjesto kao bliski župni suradnici u Velikoj. Sakristan Ivan Prpić, ujedno izvanredni djelitelj pričesti, prema mišljenju mnogih u Velikoj je »oduvijek« u crkvi, stalno na raspolaganju župnicima u redovitim potrebama oko crkve. S druge strane župniku su na »brzom biranju« i stručnjaci za »krizne situacije«, poput Brane Brnića. »Čista je petica surađivati s našim velečasnim«, kaže Brnić, koji je kao hrvatski branitelj aktivan u lokalnoj zajednici i na društvenom planu, pa mu nije problem angažirati veći broj ljudi za potrebe nekoga fizičkoga posla oko crkve. Tako rješavanje »kriznih situacija« u Velikoj obuhvaća radove od saniranja posljedica poplave preko radnih akcija u perivoju oko župne crkve sve do pripreme božićnih jaslica ili Isusova groba uoči Uskrsa.
U župi je aktivan i Caritas, koji smo nakon nedjeljne mise »ulovili« u akciji prodaje kolača, od kojih će prikupljena sredstva uoči Uskrsa doći do potrebitih u Velikoj i njezinoj okolici. Župni Caritas ima deset članova, uz župnika koji je 11. član, napominje njegova predstavnica Antonija Draguljić. »Ranijih godina naše su akcije nailazile na lijep interes župljana, pa od ove godine nastojimo uključiti i krizmanike i njihove roditelje«, rekla je. Osim materijalne pomoći, Caritas se skrbi i za samačka i staračka domaćinstva, kojima je potrebno i nacijepati drva, a ponekad i okrečiti i pospremiti kuću. Caritas pomaže i više obitelji s puno djece, a osim uoči velikih blagdana, u Velikoj se organiziraju i druge karitativne akcije.
Nedavno je u Velikoj, u prostorima pastoralnoga centra, na inicijativu župnika organiziran i susret lokalnih OPG-ovaca. Župa u Velikoj ima kapacitete i za buduće takve susrete – veliki pastoralni centar koji osim prostrane dvorane ima i nezanemariv smještajni kapacitet, veliku blagovaonicu, aktivnu kuhinju te prostran perivoj u kojem je »crkva na otvorenom«, križni put, špilju Majke Božje Lurdske, ali i ne manje važan »zeleni« dodatak – nogometno igralište. Velički pastoralni centar dosad su pohodile razne skupine putnika namjernika – od mladih vjernika preko planinara i drugih rekreativaca koji svoje tijelo izvježbavaju na Papuku sve do svećeničke malonogometne reprezentacije.
Slavko Matijević, jedan od angažiranijih veličkih vjernika, tumači da je u Velikoj struktura stanovništva otprilike ista kao i u cijeloj Slavoniji. No, pojašnjava, u Velikoj se još mogu pronaći domaćinstva koja imaju »mješovitu ekonomiju« – članovi obitelji rade u poduzećima, a uz svoje poslove od 8 do 16 sati bave se i poljoprivredom. Mjesto je u gospodarskom pogledu, u usporedbi s nekim drugim hrvatskim sredinama, na čvrstim nogama. »Tu su obitelji koje imaju budućnost jer uspijevaju uz dodatni rad doći i do dodatnih prihoda. I uz mirovinu se može raditi u poljoprivredi. Imamo i vinogradare, voćare, i na razini lokalne politike postoje programi koji podupiru OPG-ove«, pojasnio je Matijević u našem kratkom »ekskursu« iz vjerske svakidašnjice Velike u onu društvenu. Očekuje se da će u Velikoj od jeseni početi s radom i osnovna glazbena škola, što je također zaseban znak vremena, koji osnažuje dojam da se u mjestu podno Papuka još itekako računa na mlade.
A kako se razvija budućnost Velike dobro mogu procijeniti učiteljica Anamarija Sikirić i vjeroučitelj Nikola Brković. Oboje tvrde da se uz sustavan rad i poticaje djeca mogu zadržati uz redoviti vjerski život. Lijepo je svoje učenike vidjeti na nedjeljnoj misi, dodala je učiteljica Sikirić, osobito one koji uz župnika redovito ministriraju. Ne postoji »granica« između veličke župne zajednice i lokalne zajednice, napominje učiteljica, budući da župa, općina i različita lokalna udruženja surađuju u raznim manifestacijama. Vjeroučitelj Brković pak upozorio je i na neke »znakove vremena«, koji se sve intenzivnije očituju i u Velikoj. »Naša škola obuhvaća dvije župe – Stražeman i Veliku – i nema djeteta koje nije upisano na vjeronauk. Mogli bismo sada tu sliku još dodatno uljepšavati, ali osjeća se u posljednjih desetak godina da su roditelji sve udaljeniji od Crkve. Događa se zato da se nezanemariv broj djece, kada prvi put dođu na vjeronauk, ne zna prekrižiti ili izreći osnovne molitve, što je nekad bilo nezamislivo. Jasno, kada se s djecom počne raditi, ona brzo sve prihvate – od školskoga vjeronauka do župnih kateheza – i stanje je kod nas još zadovoljavajuće u odnosu na ono što možemo vidjeti možda u nekim drugim sredinama«, zaključio je vjeroučitelj Brković.
