Viskoza je polusintetski materijal koji se desetljećima rabi u tekstilnoj industriji. Za razliku od poliestera ili najlona koji se dobivaju iz naftnih derivata, viskozna vlakna dobivaju se iz drveta. Stoga se godinama viskoza smatrala prirodnom i boljom alternativom proizvodima iz industrije polimera. Viskoza je postala cijenjena u dizajnerskim krugovima i među kupcima; nalazi se u jeftinim majicama i skupocjenim haljinama. Odlikuje se svojstvima svile, pa je nazivaju »umjetnom svilom«, mekana je i ugodna za nošenje, te se jeftino proizvodi.
Međutim, zelena etiketa koja je prišivena viskoznim tkaninama nije opravdana. Proizvodnja viskoze temelji se na intenzivnoj uporabi vrlo agresivnih kiselina (sulfatna kiselina) i lužina (natrijev hidroksid) te štetnih kemikalija, u prvom redu – ugljikova disulfida. Proizvodnja viskoze povezana je s vrlo lošim epidemiološkim podatcima o zdravlju radnika u tekstilnoj industriji. O tome svjedoči Paul Blanc, profesor medicine sa sveučilišta u Kaliforniji, u knjizi »Lažna svila – letalna povijest viskoze« (2016.): »Tijekom cijeloga dvadesetoga stoljeća proizvodnja viskoze neraskidivo je povezana s brojnim i teškim bolestima, a često i smrtnim ishodima u radnika zaposlenih u industriji tekstila.«
Spomenuti ugljikov disulfid otapalo je ključno za proizvodnju viskoze jer omogućuje umrežavanje celuloze, odnosno proces kojim viskoza zadobiva svoja svojstva. No ugljikov je disulfid odavna poznat kao kemijski agens koji izaziva neurološke poremećaje, a povezuje se i s bolestima srca i bubrega, leukemijom i kožnim oboljenjima. Kronična izloženost radnika kroz desetak godina dovodi to teških oblika psihosomatskih poremećaja, a u žena može uzrokovati inducirani pobačaj ili prijevremeni porod. Za svaki kilogram proizvedene viskoze u radnom se prostoru oslobodi tridesetak grama ugljikova disulfida.
Osim toga, za svaki kilogram viskoznih vlakana potrebno je utrošiti 500 do 800 grama natrijeve lužine i velike količine sulfatne kiseline. Obje su kemikalije vrlo nagrizajuće i najčešće se ispuštaju u okoliš bez posebne obrade. Nagle promjene kiselosti prihvatnih voda uzrokuju pomor vodenih organizama i ugrožavaju izvore pitkih voda. Prema podatcima Svjetske banke industrija tekstila odgovorna je za 20 posto onečišćenja površinskih i podzemnih voda. Smatra se također da se svake godine posiječe 120 milijuna stabala za proizvodnju viskoznih materijala.
Ekološke i zdravstvene posljedice masovne proizvodnje viskoze detaljno su prikazane u nedavnom izvješću zaklade »Changing Markets« pod nazivom »Prljava moda« (changingmarkets.org/portfolio/dirty-fashion). Radi se o istraživačkom izvješću u kojem je otkriveno da se proizvodnja poznatih svjetskih brendova, kao što su »H&M«, »Zara«, »Marks & Spencer«, »Levi’s«, »Tesco« i drugi, temelji na iskorištavanju radnika i onečišćenju okoliša.
Industrija mode preselila je proizvodnju tekstila na Daleki istok. Gotovo 90 posto svih viskoznih materijala proizvodi se u Indiji, Kini i Indoneziji. U tim zemljama vladaju niski ekološki standardi, isplaćuju se niske nadnice za radnike i ne provode se kvalitetne mjere zaštite na radu. Stoga proizvodnja odjeće nije opterećena ekološkom i socijalnom cijenom pa je roba s razvikanim modnim markama – jeftina! Način na koji se proizvodi u Kini ili Indoneziji nije moguć u razvijenim zapadnim zemljama. Drugim riječima, ono što »Zara« ili »H&M« rade na »istoku« ne smiju raditi na »zapadu«. To potvrđuju podatci o ostatcima proizvodnje viskoze u Europskoj uniji, koja čini samo 10 posto svjetske produkcije. Tako se, na primjer, za proizvodnju »ekotekstila« (lyocell) u Austriji ne rabe otrovne kemikalije poput ugljikova disulfida, a zaštita zdravlja radnika i okoliša zajamčena je skupim zatvorenim sustavima i recikliranjem proizvodnih kemikalija i vode.
Velik je problem na »istoku« što trgovci vrše pritisak na lokalne proizvođače tražeći bržu i veću proizvodnju viskoze kako bi zadovoljili potrebe svjetske industrije tekstila. Pritom se dodatno zanemaruju sigurnosni i ekološki aspekti proizvodnje. Proizvodnja odjeće pretvara se u industriju brze mode. Nekoć je nova odjeća bila emitirana u dvije godišnje kolekcije (jesen/zima i proljeće/ljeto), no danas se asortiman kompanije »H&M« predstavlja kroz 16 godišnjih kolekcija, a »Zara« opterećuje tržište i sa 20 kolekcija svake godine. Stoga ne čudi što je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu upravo vlasnik »Zare« – Amancio Ortega. Industrija brze mode proizvodi odjeću kratkoga vijeka trajanja, no ekološke, socijalne i zdravstvene posljedice takvoga poslovanja su dugotrajne.
