U proljeće u priobalju cvatu stabla limuna. Limunov cvijet u vrtovima priziva neobičan cvijet povijesti Crkve. Sveta Katarina Sijenska, naučiteljica, svoje je vizije izrazila u slici stabla. Često govori o drvu, granama, cvijetu, plodu i miomirisu. Caterina Benincasa, kći obrtnika, dugo je boravila u skrovitosti, u ćeliji duše. Ondje je spoznavala i proživljavala Istinu. U dvadeset i trećoj godini bila je pozvana u svijet – da bude proročki glas u opustošenom vrtu Crkve. U 14. stoljeću Crkva je u žestokoj krizi; papa je u Avignonu, protupapa u Rimu, nemoral se razmahao klerom, kako ona opisuje u djelima koje je ostavila. Kao i drugi dominikanci, bila je opčinjena tajnom Utjelovljenja. Razmišljajući s njom, limunovo stablo može biti sve: i Bog, i čovjek, i duša i Crkva. Ona kaže Trojstvenomu Biću: »Mi smo stabla smrti, a Ti si stablo života.« Čovjek je u Edenu slobodno stablo kojemu je Stvoritelj proširio grane – u pamćenje, razum i volju. Plod je pamćenja moć uzdržavanja, plod razuma rasuđivanje, a plod volje ljubav. Katarina kliče čovjeku: »O stablo, što te tvoj sadilac obdari tolikom čistoćom!« Grijehom je stablo-čovjek od stabla života postalo stablom smrti. Tada je kao opijen od ljubavi, Bog nakalemio svoje božanstvo na smrtno stablo-čovjeka.
