U ozračju Uskrsa blagotvorno je posegnuti za tekstom koji je u ožujku 1991. objavio u Večernjem listu danas pokojni velikan biblijske misli o. Bonaventura Duda. O uskrsnoj nadi čovječanstva promišljao je pod naslovom »Uskrsnik i budućnik«, sa zanimljivom opaskom da su riječi čamci mislima. Vrijedan je poučak o. Dude: »Razlikujemo glagol uskrisiti i uskrsnuti. Lazara je uskrisio Krist, on je uskrišen. A Isus? Kršćanska apologetika rado ističe novozavjetna mjesta gdje je riječ o Isusovu uskrsnuću; i on se sam – božanskom moći koja mu je svojstvena – uskrisio. Ipak na više mjesta Novi zavjet pripisuje Bogu Ocu uskrišenje svog Sina Isusa Krista kao čovjeka. ‘Toga Isusa uskrisi Bog!’ Piše u Djelima.« Nadalje je poučio: »Kršćani ne uskrsuju slaveći neku svoju ideju, dogmu, što li. Na Uskrs slave događaj, u isto vrijeme povijestan – zbio se u našoj povijesti, ali i nadpovijestan – označuje iskorak iz povijesti. Slavimo dakle ne toliko Uskrs, koliko Uskrsloga. I ne samo nešto njegovo, Kristovo: svoje nešto slavimo.«
O. Duda je protumačio da hrvatska riječ uskrs nije baš sveslavenska, jer Slovenci je nemaju. »Potječe od riječi krijes. Označuje najžarač i najviši sunčev domet, o ljetnom suncostaju. Odatle i naziv vatrama što se pale tomu u čast.
Može se povezati i još dublje s glagolom kresati, kremenom o kremen zapaliti – iskresati vatru, odatle iskra. Kada se u povijesti dogodila tako važna i značajna, tipično naša slavenska, pa onda i hrvatska kršćanska akulturacija? Voljeli bismo znati, a dotle – smijemo i to pripisati genijalnoj intuiciji i lingvističkoj osjetljivosti prvih blagovjesnika, možda same Svete Braće. Više dakle nego i same novozavjetne riječi koje po grčkom znače ponovno ustati ili podići se, nas uskrsni rječnik upućuje na onu silnu iznenadnost i neočekivanost, a u isto vrijeme na novu neslućenu intenzivnost života što ga u sebi krije Kristov Uskrs. Osim toga, slikovitost je čudesna. Uskrs – Kristov i naš – najbliže je doživljen kao čudesno rađanje vatre, kao najintenzivnije stanje sunca, izvora života, svjetla i topline – danas bismo rekli energije. Nigdje se kršćanstvo tako prisno ne približuje najintimnijim slutnjama i željama čovječanstva. U isto vrijeme nigdje – smijemo reći – ne izaziva toliku nevjericu ljudskoga razuma.«
Ne gube na aktualnosti ni sljedeće franjevčeve riječi: »Ako bismo sada htjeli najkraće iskazati ono što je za kršćanstvo najpresudnije i najživotnije, onda je to posljednji članak Vjerovanja, koji je dakako u najvećem skladu s prvim: ‘Vjerujem u Boga, Oca, Stvoritelja neba i zemlje. (…) I iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.’ Uvijek sa žudnjom čekam tu završnicu u Beethovenovoj ‘Missa solemnis’. Kršćanin je čovjek pa stoga dakako i smrtnik. Ali taj je čovjek kršćanin, dakle – uskrsnik. Tu ne mogu prešutjeti Tina Ujevića u koga nađoh riječ budućnik. I opet sretnoga li genija jezika hrvatskoga. Čovjek budućnik, čovjek uskrsnik! I to osobno u svojoj pojedinačnosti i jednostavnosti. Tu nadu kršćanstvo podržava u čovječanstvu, i za svakoga čovjeka i za cijelo čovječanstvo. Koliko se toga u čovječanstvu ne bi bilo dogodilo da te uskrsne nade nema.«
Nove, posve oprječne misli o budućnosti, pak, izrekao je Boris Beck u Večernjakovoj kolumni »Retorika i društvo«. »Nije povijest učiteljica života, nego budućnost, imaginarni svijet koji će tek doći tako da lažiramo ono što se dogodilo. Ako se izbrišu nepoćudne riječi iz romana, ljudi ih više neće moći misliti. Zar ne možemo zamisliti da su ljudi odgovorni, i da mogu shvatiti da nisu svi mislili nekad kao mi danas i da neće valjda u budućnosti misliti kao mi?« upitao je. Naveo je zanimljiv niz primjera. »Kažu da je britanski pisac Roald Dahl, poznat po grubom jeziku svojih knjiga, bio zaprijetio svojim izdavačima da će na njih poslati svog ogromnog krokodila da ih pojede ako mu promijene makar i jednu riječ. Prijetnja je upalila i dok je Dahl bio živ – tvorac Gremlina, kojima je Steven Spielberg dao svjetsku slavu – nitko mu nije dirao u dug jezik. Sudbinu Dahla, koji je bio i pisac scenarija za film o Jemesu Bondu ‘Živi se samo dvaput’, dijeli i otac agenta 007, Ian Flemming. I njegove se knjige uljepšavaju pa će nova izdanja njegovih trilera, na 70. obljetnicu objavljivanja ‘Casino Royalea’, prve knjige o najpoznatijem britanskom špijunu, ponosno nositi na sebi obavijest: ‘Ova je knjiga napisana u vrijeme kada su bili uobičajeni izrazi i stavovi koji bi se modernim čitateljima mogli smatrati uvredljivima.’ (…) Nije ni Agata Christie bolje prošla pa se iz avantura napisanih između 1920. i 1976. izbacuju reference na etničku pripadnost, pa ne možete više saznati da je neki crnac, Židov ili Rom; nema više da bi sudac imao ‘indijski temperament’, da bi hotelski radnik na Karibima imao ‘tako lijepe bijele zube’ ili da bi nešto bilo ‘orijentalno’.« To je sve navelo Becka na sljedeće promišljanje: »Sve me strah kad netko počne čitati hrvatsku književnost. Ispravljanje prošlosti tako da odgovara predodžbama sadašnjosti, mi smo već doživjeli. Nakon 1945. cijela se povijest morala pisati iznova, da bi se marksistička teza o sukobu vlasnika sredstava nad proizvodnjom i razvlaštenih pokazala kao jedini čimbenik povijesnih promjena.« Beck je ustvrdio: »George Orwell pokazao je kako i zašto to funkcionira: tko nadzire prošlost, nadzire i sadašnjost, a tko nadzire sadašnjost, taj nadzire budućnost. I zato moderni um mora stalno preispisivati prošlost, da bi odgovarala onome što ćemo postati.«
