Netko bi mogao pomisliti da Uskrs vjernika lišava svake kušnje. Može li onaj tko vjeruje biti oslobođen tegobe života? Sveti Petar kaže nešto sasvim suprotno: »Zbog toga se radujete, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja.« Uskrsno jutro sa sobom ipak nosi ožiljke proteklih večeri.
Uskrs je ponajprije posljedica minulih događaja. Isusovo uskrsnuće nije nastupilo nakon zadovoljnoga posla, ispunjene satnice, ostvarenih životnih planova. Ne! Ništa takvo. Bog je bio mučen. Osuđen na sramotnu smrt pribijanjem na križ. U mukama je nastupilo uskrsnuće. Takvo uskrsnuće upućuje naočigled neshvatljivu poruku svakomu koji vjeruje. O, rado bi se čovjek vjerom u uskrsnuće lišio svake patnje. Brzo izbrisati tegobu, neplanirane događaje, možda čak i bračni krah – sve ostaviti iza sebe, samo da bi se uživalo u plodovima uskrsnuća. Isus pokazuje nešto drugo. On sa sobom nosi biljege muke, ne skriva što mu se u životu dogodilo, nego hrabro nastavlja noseći uspomenu na minulo. Ako Bog koji kaže: »Sve činim novo« (Otk 21, 5) nije učinio novim svoje probodene ruke, noge i bok, ni onaj tko u Boga vjeruje ne će doživjeti drugačije. Tako postaju razumljivije riječi svetoga Petra: »Malo se i žalostite zbog različitih kušnja.« Barem malo, samo malo da se ne zaboravi ozbiljnost života.
Radost je nezamisliva bez žalosti, ali nije to nekakva žalost koja bi za sobom nosila sjetu, nego žalost koja slijedi nakon izmrcvarenoga rada, podnošenja nepravde, prevarenih obećanja, izigranih povjerenja. Tako se čovjek kali, ovdje se vjera jača. Uskrs je uslijedio nakon kušnje, one malene, ali provokativne: »Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u njega!« (Mt 27, 42). Nasuprot silasku s križa, Bog je svoj križ ponio i nastavio ga nositi po svojim ožiljcima. Koliki bi se rado oslobodili ikakve kušnje? Svatko bi najradije uklonio sve trenutke žalosti iz svojega života, svako sjećanje na neuspjeh, na promašaj, na izgubljenu priliku. Upravo ti neuspjesi, situacije uznemirujućih gubitaka, snaže radost. Ma kakva bi to radost bila da na njezinu putu nema tegobe, da je svatko bez napora postiže? Ne bi to više bila radost, to bi samo ostala ljudska lijenost.
Ivan Zlatousti jednu je od najvećih žalosti proživljavao u trenutcima svoga izgnanstva. Dok je bio carigradski biskup, nepravedno su ga osudili na sinodi, a vlasti protjerale iz Carigrada. On se nije jadao niti ostajao u svojim bolima, nego u pismima đakonisi Olimpiji koja je bila ostala u Carigradu piše riječi radosti: »Radujem se i skačem od radosti. Treperim od oduševljenja, neosjetljiv sam na svoju sadašnju usamljenost i druge nevolje koje me okružuju. Razveseljen sam, prosvijetljen i ponosan zbog veličine tvoje duše i opetovanih pobjeda i to ne samo zbog sebe, već zbog toga velikog mnogoljudnoga grada u kojem si kao kula, utočište i zid obrane, dok govoriš rječitim glasom vlastitog primjera te kroz svoje patnje upućuješ oba spola da se spremno odjenu za ova natjecanja. (…) Tako su žene okrunjene pobjednicama, dok su muškarci uznemireni, dječaci su proglašeni osvajačima dok su starci posramljeni. Doista je prikladno diviti se onima koji teže vrlini, ali posebno kada se otkrije da je se neki drže u trenutku kada je mnogi napuštaju. Stoga, draga moja damo, zaslužuješ vrhunsko udivljenje. Toliko je muškaraca, žena i starijih osoba za koje se činilo da uživaju najveći ugled pobjeglo, podlegli su očima svijeta, a ti si sve snažnija!«
»Malo se i žalostite zbog različitih kušnja«, Petrova je uputa svakomu tko želi ostati kršćanin. Onaj tko želi poći Kristovim stopama radost će doživljavati kao što ju je sam Spasitelj u svojem životu ostvarivao. Dok će neki već nekoliko dana nakon proslave Uskrsa hrabro odahnuti, zatvoriti kuću, oprati podove od silnih gostiju i počinuti, onaj tko vjeruje shvatit će da je Uskrs mnogo više od nekakve prolazne iskešene radosti čestitanja. Ovaj Uskrs traje pedeset dana. U tom vremenu svaka odglumljena radost pada, onaj namješteni osmijeh brzo se ukoči, a srce se još brže napuni prazninom. Ali onaj tko vjeruje kroz pedeset će dana rasti. Taj će razumijevati i uspone i padove, i ljutnju i smirivanje. Ne će mu biti važno što će misliti drugi, nego što će pohraniti u svoj život koji se neizbježno sastoji i od žalosti silnih kušnja koje donose ožiljke radosti.
Gospodine, osnaži nas da nosimo žalosti svojih kušnja kako bismo po njima
bolje razumijevali radost koju nam u svakom danu daruješ
uskrsnom pobjedom za vijeke vjekova. Amen.
