Prosječni vjernik svakako je otišao na uskrsni dan na misu. Vrlo je vjerojatno sa sobom ponio i hranu za blagoslov te proslavio najveću svetkovinu u Crkvi. Za mnoge tu priča završava. Obavljena je dužnost, ispunjena crkvena zapovijed, Bogu hvala, čuvaju se lijepi običaji. No što je s Uskrsom? Je li se dogodio u čovjekovu životu? Ili je samo prošao?
Nije neuobičajeno da se vjernici vraćaju svojim problemima, svjetovnomu životu, stresnoj svakidašnjici. Nije lako živjeti odnos s Bogom u ovom svijetu punom različitih podražaja koji zaokupljaju srce i um. Sve je manji broj onih koji traže ono što je gore. Možda i traže, ali na krivim mjestima. Zadovoljstvo, bogatstvo, moć i čast u sebi nisu zli, ali ako postanu cilj, Uskrs se ne može dogoditi. Čini se ipak da svjetovnost i brige zahvaćaju puno šire.
Danas, vrlo snažno, riječi poslanice svetoga Pavla upućene su i onima koji su pozvani iz bližega slijediti uskrsnuloga Krista. To su njegovi svećenici, redovnici, redovnice. Oni su nositelji i svjedoci života koje upućuje na vječnost, a ne na taštinu ovoga svijeta. Ako oni ne teže za onim što je gore, tko će onda s Kristom suuskrsnuti? Ako su zatrpani brigama i blještavilom ovoga svijeta, kako će Krist doticati srca onih koji u njega ne vjeruju?
Kristov učenik prvotno je pozvan biti s njime (Mk 3, 14). Provođenje vremena pred euharistijskim Isusom i traženje njegova lica ključ je nadnaravna života. Tada jaram postaje sladak, a breme lako. Jasnoća i svjetlo uskrsnuloga Krista ulazi u dušu koja ga može nositi svojim bližnjima. Dopustiti Isusu da on radi u čovjeku čin je poniznosti i svijesti da se ljudi sami ne mogu spasiti. Koliko ih dolazi njemu? Ima li odluke i želje svakodnevno mu doći u posjet i jednostavno praviti društvo Onomu kojega bi trebalo najviše voljeti? Okrenuti se od njega znači izabrati mrak pred Svjetlom. Njegovo Presveto Srce ne sili nikoga, nego strpljivo zove i čeka. Poziv na novost života s uskrsnulim Isusom ponuda je koja se ne odbija.
