Treba li u uskrsnom vremenu kada se moli križni put moliti i 15. postaju križnoga puta ili je preporučljivije njegovati pobožnost puta svjetla?
Svećenik
Križni put kao pobožnost ponajprije odgovara korizmenomu vremenu jer je jedna od – da tako kažemo – tipičnih korizmenih pobožnosti – baš molitva križnoga puta. Sam je križni put doista jedna od najraširenijih i najomiljenijih molitava nas vjernika kroz korizmeno vrijeme, kao što su to molitva krunice, posebno u »marijanskim mjesecima« – u svibnju i listopadu. Postaje križnoga puta kroz povijest su se mijenjale brojem (od sedam do trideset), a danas imamo četrnaest postaja, kojima se na sve više mjesta pridružuje i petnaesta, jer ne bismo smjeli zaboraviti da je Isusov križni put zapravo osvijetljen upravo njegovim uskrsnućem. I samo korizmeno vrijeme snažno je razdoblje pripreme upravo za svetkovinu Uskrsa u kojem i pronalazi svoj dublji smisao. Smisao je pobožnosti križnoga puta u tome da razmatrajući muku i smrt, nasljedujemo Isusa na njegovu putu, a on vodi do uskrsnuća, pa bismo mogli reći kako preko njega ulazimo u uskrsni put svjetla, pa nam se čini da bi u uskrsno vrijeme prikladno bilo i njegovati put svjetla, kako i sami pišete. I naša je izdavačka kuća objavila knjižicu »Put svjetla« koja se sastoji od 14 postaja pobožnosti »Via lucis«, puta svjetla, »u kojoj se razmatra otajstvo Kristova uskrsnuća i rađanja Crkve na temelju svetopisamskih izvješća o susretima Uskrsnuloga i njegovih učenika te silasku Duha Svetoga, i to na način koji je u crkvenoj pobožnosti najsličniji križnomu putu«, možete pročitati na našoj internetskoj stranici, na kojoj se dodaje da je »razmatranom riječju, polikrimijom boja i s pjevnim dijelovima, put svjetla vizualna molitveno-glazbena cjelina te pobožnost koja ne ostaje prikovana uz tugu i tamu Velikoga petka i muke na križu, nego progovara svježinom i svjetlom uskrsne zore«. Osim toga, u Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata ističe se: »U novije vrijeme u različitim krajevima svijeta proširila se pobožna vježba zvana ‘Via lucis’ (Put svjetla) koja može ‘postati izvanrednom pedagogijom vjere, jer kao što se kaže: dolazi se per crucem ad lucem’ (po križu k svjetlu). Metaforom hoda, put svjetla vodi od uočavanja zbilje boli – koja u Božjem planu ne predstavlja životno odredište – do nade, do dosezanja istinskoga cilja čovjeka: oslobođenja, radosti, mira, što su bitno vazmene vrijednosti.« Direktorij za put svjetla kaže da je »u društvu koje često nosi pečat ‘kulture smrti’, sa svojim izražajima tjeskobe i ništavila, poticaj za uspostavljanje ‘kulture života’, tj. otvorene prema iščekivanju nade i prema sigurnostima vjere«.
U mojoj župi novi svećenik nam govori da raširimo ruke tijekom molitve Očenaša, kao što to i on čini. Jedni učine tako, drugi ne… Koji je ispravan put?
Čitateljica
Vaš vas svećenik na svoj način možda želi na drugačiji način uključiti u molitvu Očenaša, ali ispravan je način onako kako piše u »Općoj uredbi Rimskoga misala« koja pod podnaslovom »Kretnje i držanje tijela« (br. 42) ističe: »Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju pridržavati svi sudionici, znak je jedinstva članova kršćanske zajednice koji su se okupili na svetu liturgiju: izražava i gaji duh i osjećaje sudionika« te u broju 152 navodi: »Nakon euharistijske molitve svećenik sklopljenih ruku izgovori poziv na Molitvu Gospodnju koju zatim, skupa s narodom, moli raširenih ruku.« Tumačeći broj 152, možemo zaključiti da se narod ne poziva da molitvu Očenaša moli raširenih ruku, premda ćete taj način vidjeti u nekim crkvama u kojima neki vjernici mole Očenaš raširenih ruku, a ponekad i prate svećeničke geste i poluglasno izgovaraju riječi koje su pridržane svećeniku. Slično piše i u broju 237: »Zatim glavni slavitelj sklopljenih ruku upućuje poziv na Molitvu Gospodnju, a onda raširenih ruku zajedno s ostalim suslaviteljima, koji također rašire ruke, i s narodom, moli Molitvu Gospodnju.« Dakle, dok za slavitelja i suslavitelje Opća uredba Rimskoga misala jasno kaže da Očenaš mole raširenih ruku, za vjernike to ne spominje, pa je samim time stvar jasna. Premda, kao što vidimo, praksa u nekim župama može biti suprotna, što ne znači da ju treba poticati.
