Malo je o kojoj stvari ljudska mašta kroz povijest snatrila toliko nježno koliko o anđeoskim krilima; toliko nježno da je podatnošću i lakoćom perja razniježila i čitav lik anđela. No dok će se pohvalom anđeoske nježnosti danas okititi i meka ruka i mio glas, riječi i djela anđela u Pismu sve su, samo ne nježni. Premda Gospodin »anđelima svojim« zapovijeda da njegove miljenike na rukama nose, a glas anđela s neba u getsemanskoj uri hrabri samoga Spasitelja, utamničenoga apostolskoga prvaka anđeo izbavitelj budi udarcem u rebra, a tutnjava Božje riječi »po anđelima izrečene« toliko je strašna da Hebreji na Sinaju »zamoliše da im se više ne govori«. Osobit je primjer siline anđeoske ruke i glasa hrvački okršaj u kojem je patrijarhu Jakovu tajanstveni čovjek nadjenuo blagoslovljeno ime Izrael iščašivši mu kuk. Prorok Hošea tumači to ovako: »S anđelom se borio i nadvladao ga, plakao je i zaklinjao ga.«
Malo je kojemu umjetniku uzvišeni smisao noćnoga dvoboja čovjeka i anđela pošlo za rukom prikazati bez umanjivanja njegove siline kao Francuzu Paulu Gauguinu. Patrijarha na njegovu ulju »Jakov se hrva s anđelom« promatrač, doduše, ne će zateći u pozi pobjednika, nego u neumoljivu klinču koji priziva plač i zaklinjanje, a i na nijemom licu anđela posve krutih krila razaznat će tek dvije mrke obrve. No nenaravno čisti cinober seoskoga hrvališta i nadnaravno spokojna lica ženskoga gledateljstva nagovijestit će mu otajstvenu narav borbe. A to će potvrditi i drugi naziv jednoga od prvih djela u kojem je samouki slikar u postimpresionističkoj maniri sintetizma sjedinio plošnu boju i istančane konture japanskih drvoreza s vlastitim osjećajem za apstraktnost Božjega stvaranja: »Viđenje nakon propovijedi«. »Sačuvao sam jednostavnost«, protumačit će to pionir primitivizma u pismu Vincentu van Goghu.
Malo je koja osoba djelima potvrdila riječi: »Sačuvala sam jednostavnost« kao što je to učinila Malgašanka Victoire Rasoamanarivo, Gauguinova blažena vršnjakinja rođena 1848. Jer nakon što su na Madagaskaru svršili progoni katolika u kojima se čista srca uhvatila u koštac s ulogom majke mjesne Crkve – zakriljujući nježnošću koliko omražene bogomolje i osiromašene zajednice toliko i osamljene vjeroučitelje i optuživane vjernike – spokojno se vratila u zadnju klupu crkve u kojoj se i obratila pogledom na nijemu propovijed svetohraništa. Kako je sama priznala, ništa od toga ne bi bilo da se u mladosti nije – kako bi od pritiska svoje ugledne obitelji zaštitila ondašnje redovnice – othrvala samostanskomu pozivu. No udajom je samo bila započela silovita borba za dušu njezina muža pijanice i preljubnika. Tek suze kojima je rastavu odbijala mogu rastumačiti vodu kojom ga je na samrti pokrstila.
