G. K. Chesterton, »jedriličar koji je otkrio Englesku«, u kršćanskoj tradiciji Europe pronašao je ono za čim je bio tragao – praktičnu romantiku odnosno »mješavinu nečega stranoga i nečega nesigurnoga« odnosno »sreću, a ne tek ugodu«. U djelima »Pravovjerje«, »Heretici« i »Vječni čovjek« odgovorio je na pitanje zašto vjeruje, a u djelima »Katolička Crkva i obraćenje« i »Dvanaest modernih apostola i njihova vjerovanja« izložio je razloge zbog kojih u Katoličkoj Crkvi vidi čvrst okvir mišljenja koji omogućuje slobodu i odgovornost.
Prošlo je stotinjak godina od Chestertonova doba. Budući da se ubraja u vječno aktualne mislioce, njegova djela doimaju se priručnikom za razumijevanje današnjega vremena. Kada je najintenzivnije pisao, maha su bile uzele sve velike moderne ideje: utilitarizam i pozitivizam, to jest vjerovanje da ništa što se ne može dokazati nije istinito i da ništa što se ne može izračunati nije vrijedno. Eugenika, bezvjerje, »kozmička vjera«, rastava braka, spolnost bez ljubavi, sve je to popularizirano iz pera mislioca poput J. Huxleya, H. Spencera i Ch. Bradlaugha. Chesterton je cjeloviti mislilac; pisao je valjda o svemu i njegova su djela poput Gaudijeve katedrale Sagrada familia – sve je organski povezano u jedinstvenu građevinu. Na duhovit način, izražavao se u paradoksima, uvijek spreman proturječiti popularnim idejama i teorijama. Na pitanje objavljeno u tisku: »Što ne valja sa svijetom?« Chesterton je navodno poslao odgovor: »Gospodo, ja ne valjam.« Time je poručio da treba pitati što valja sa svijetom. Svijet treba prilagoditi pozitivnomu; uzeti kao temelj nešto dobro – primjerice normalnu obitelj – i što bolje uklopiti svijet u tu stvarnost i nju u svijet.
Hrvatski teološki publicisti pratili su i komentirali Chestertona dvadesetih i tridesetih, a nakon Drugoga svjetskoga rata, obustavom katoličkoga tiska, pao je u zaborav. Kako je neimenovani autor članka o Chestertonu u časopisu »Život« napisao 1923. (bio je to vjerojatno urednik Ante Alfirević), engleski se pisac silno volio izražavati paradoksima budući da »stil paradoksa vrlo prija britanskomu značaju«. Zapravo Chesterton je bio previše dubok i širok mislilac da bi se ograničio na jednu etiketu: konzervativizam, liberalizam, optimizam ili pesimizam, nego je njegova misao integrativan mozaik svega toga, i mnogo više od toga. Najveći paradoks koji je Chesterton otkrio bio je Isus Krist – pravi Bog i pravi čovjek.
»Bio sam poganin u dvanaestoj godini, a do šesnaeste potpuni agnostik; i ne mogu shvatiti nikoga tko prelazi u sedamnaestu a nije si postavio tako jednostavno pitanje. Zadržao sam neko nejasno poštovanje prema kozmičkomu božanstvu te veliko povijesno zanimanje za Utemeljitelja kršćanstva. No svakako sam ga smatrao čovjekom«, opisao je Chesterton. Njegov je put prema vjeri bio polagan i potaknut čitanjem protukršćanske literature koja mu se jednostavno nije činila uvjerljivom. Godine 1905. napisao je djelo o tome zašto su u krivu »Heretici«, a 1908. izložio je svoje razumijevanje kršćanstva u »Pravovjerju«, i to prije obraćenja na katoličanstvo 1922. Nakon toga napisao je druga dva najpoznatija djela u kojima je branio katoličanstvo: »Vječni čovjek« (1925.) i »Katolička Crkva i obraćenje« (1926.).
»Kršćanska teologija najbolji je izvor energije i zdrave etike«, temeljna je tvrdnja iz uvoda u »Pravovjerje«. Suvremeno doba kaže da treba vjerovati u sebe, no vjerovati samo u sebe znači suziti svijet, objašnjava Chesterton. Vjerovanje u Boga otvara svijet jer omogućuje daljnje mišljenje; vjera prethodi razumu. Teorija nadčovjeka, egoizam i materijalistički determinizam niječu slobodnu volju, čime čovjeka stavljaju u vakuum u kojem nije moguće razmišljati ni djelovati, kaže Chesterton u istom djelu. Primijetio je da su u temelju svih modernih teorija i institucija kršćanske ideje koje su, odcijepljene od svojega Izvora, postale izobličene: »Današnji je svijet pun starih kršćanskih vrlina koje su pomahnitale.« To se dogodilo jer su odvojene jedne od drugih, smatrao je Chesterton. Primjerice, istina je odvojena od milosrđa; suvremeni ljudi smatraju da će se lakše opraštati grijesi ako se kaže da grijeha uopće nema, pojasnio je. Poniznost suvremenoga skeptika navodi na sumnju da uopće išta može spoznati te naposljetku do samoukidanja mišljenja.
Chestertonov put do Boga počeo je od iskustva, od spoznaje očitoga i običnoga. »Najsnažniji osjećaj bilo je to da je život jednako dragocjen kao što je i zagonetan«, piše u »Pravovjerju«. Za razliku od optimista i pesimista koji nekritički proglašavaju svijet najboljim ili najgorim, ispravno je stajalište voljeti svijet jer je naš dom i mijenjati ga nabolje. Drugo je veliko otkriće bilo važnost pravila. Zabrane imaju smisla. Baš kao u bajkama, da bi se dogodila sreća, nešto se ne smije učiniti, uvidio je Chesterton. Učenje o grijehu i padu logično je u svjetlu spoznaje da baš činjenica da je nešto zabranjeno čini ono što je dopušteno vrijednim. Primjerice, smisao monogamije otkriva se u sljedećem: »Žaliti se što sam se mogao oženiti samo jednom bilo bi kao žaliti se što sam se rodio samo jednom.« Napori ljudi da očuvaju zajednicu međusobnim prihvaćanjem plod su spoznaje da je na njezinu početku neki sveti temelj, stoji u »Pravovjerju«.
Chestertonovo je doba, kao i današnje, bilo opsjednuto idejom napretka. Oslobađanjem od religije i društvenih pravila napreduje se, smatralo se. Međutim, Chesterton je uvidio da napredak nije moguć bez nekoga čvrstoga mjerila, bez izvornoga dobra. Ako se ne zna prema čemu se točno napreduje, sve može biti i napredovanje i nazadovanje. »Suvremene se vizije stalno mijenjaju i zato nema reforme«, ustvrdio je još jednim svojim paradoksom. Ideal prema kojemu se napreduje mora biti postojan. Izvorno dobro za koje Crkva zna – savršenstvo koje je postojalo prije vjekova – upravo je ideal s kojim se može usklađivati svijet, smatrao je Chesterton. »Ovo nije svijet, nego prije građa za neki svijet. Bog nam nije dao boje na dovršenoj slici, nego boje na paleti. No dao nam je i temu, to jest model, to jest određenu viziju«, piše u »Pravovjerju«. Pod Kristovim je dahom nicalo kamenje srednjovjekovnih katedrala. »Ako ima ikakva određenoga napretka, to može biti samo moja vrsta napretka koja vodi prema savršenomu svijetu krjeposti i snage, gdje pravednost i mir žive u skladu«, govori Božji glas na jednoj stranici »Pravovjerja«.
Vrlina koju je Chesterton neprestano pronalazio u kršćanstvu jest uvid da ono čuva suprotne stvarnosti u jakom obliku, i to tako da obje bivaju očuvane: Krist je pokazao i ljubav i srdžbu, obje rasplamsane; hrabrost ratnika ujedinjuje žudnju za životom i pripravnost na smrt. Romantična dvostrukost strasti kršćanski je ključ za etiku, otkrio je Chesterton: »Posvuda je vjera stvarala umjerenost iz mirnoga sraza dviju žestokih strasti.« Za razliku od sekularizma, kršćanstvo čuva i ponos i poniznost. »Sv. Franjo je, u slavljenju svakoga dobra, mogao biti glasniji optimist od Walta Whitmana. Sveti Jeronim, koji navješćuje sve zlo, mogao je svijet prikazati crnjim nego Schopenhauer«, dobra je vijest koju je Chesterton uočio.
»Teško mi je objasniti zašto sam katolik jer za to postoji deset tisuća razloga, ali svi proizlaze iz jednoga – naime iz toga što je katoličanstvo istinito«, poznata je Chestertonova misao. Katolička je Crkva jedina filozofija koja polazi od prvih principa, a ne pomodnih predrasuda. Jedino nas Crkva može osloboditi od ponižavajućega ropstva bivanja djecom svojega vremena, smatrao je. Katolička je Crkva jedina stvarnost u kojoj nadređeni ne može biti nadređeni u smislu nadmenosti; jedina koja sprječava da grijeh bude skriven; jedina govori poruku istine, odbijajući ublažiti je; jedini tip kršćanstva koji obuhvaća sve tipove ljudi, čak i uglednike. »Ne želimo Crkvu koja će se kretati usporedno sa svijetom, želimo Crkvu koja će pokrenuti svijet«, njegov je zaključak.
I iz kratkoga pregleda postaje jasnim koliko su njegove poruke aktualne danas, u doba krize u Crkvi i raznih pokušaja razvodnjavanja istine. »Umjetnost se, kao i moral, sastoji u tome da negdje treba povući crtu«, jedna je od Chestertonovih važnijih misli. Njegovo se promišljanje o kulturi vrti oko spoznaje da treba očuvati tradicionalne vrijednosti i institucije jer ako je dugo vremena nešto definirano, znači da je dugo preživjelo, da je njegova uloga važna. Predvidio je buduća kretanja, prije svega krizu života, braka i obitelji. Upozorio je da se dobre stvarnosti poput braka ruše tako da se uzme neka iznimka i na temelju nje ocrni cijeli fenomen. »Ne budemo li imali čvrste moralne principe o tako osjetljivim pitanjima kao što su brak i ubojstvo, cijeli će svijet postati kaos iznimaka, bez ikakvih pravila. Bit će toliko kompliciranih slučajeva da će sve postati dopušteno.« To se očito i dogodilo.
