Gotovo nevjerojatan razgovor sa slijepom Elom Barišić vodila je Tihana Marović. »Slijepa sam, ali na to gledam kao na zgoditak na lotu«, podnaslov je teksta koji govori o hrabrosti i nepredavanju te splitske brucošice. Nije joj uvijek bilo lako. Borila se korak po korak, a kao posebno teške dane pamti one zagrebačke, provedene u Centru za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih.
»Tamo sam otišla nakon srednje škole i položene državne mature i zaista sam naučila puno toga. Kako se kretati s bijelim štapom, snalaziti, raditi na kompjuteru, mobitelu… Bilo je korisno, ali prvi put nisam bila kod kuće sa svojom obitelji. To je bilo teško, no uspjela sam.« Ela se svakodnevno koristi elektroničkom bilježnicom, na kojoj piše, stvara, a već ima zapisanih četrdeset pjesama i nešto malo manje od dvadeset priča. »Svako moje djelo je zapravo autobiografsko, inspirira me svijet i smisao života. Pitam se gdje ići, što raditi.« Priznaje da joj je medicina velika ljubav. Upućena je u teške i rijetke bolesti od kojih boluju njezini virtualni prijatelji i oni koje je upoznala na društvenim mrežama. Ne želi sebe stavljati u prvi plan, no jako želi javnosti kazati da su svi ljudi jednako vrijedni, bez obzira na životne uvjete, i zato bi trebalo razviti suosjećanje i toleranciju i pomoći svima kojima se može pomoći. »Medicina je moja velika ljubav, a kada je već ne mogu studirati, nadam se da ću možda kao prevoditeljica jednoga dana prevoditi stručnu literaturu.« Nekoliko rečenica izgovorila je Ela na ruskom, koji rado uči uz njemački, engleski i talijanski. Zainteresirana je za jezike, zapravo željela bi studirati francuski jezik, ali je razočarana jer ni njemački ni portugalski ni španjolski, pa ni ruski ne može studirati u Splitu. Kaže da ljudi druge gledaju očima, vide kosu, marku odjeće, a ona ljude procjenjuje po glasu, pristupu, toplini koja iz neke osobe zrači… »Zapravo prisiljena sam cijeli život promatrati okolinu iz dublje perspektive. Znate, kada smo u šestom razredu imali zadaću napraviti nešto kreativno sa špagetima, ja sam ih jednostavno prepolovila na dva dijela. Kada me učiteljica pitala što sam napravila, rekla sam da je to moj život. Manja polovica predstavljala je moj nedostatak, a veća sve ono što jesam, moje prednosti i moj rad. Nisam i neću dozvoliti da svojim nedostacima robujem.«
Umjetnički ravnatelj Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu Elvis Bošnjak zanimljiva je osoba po svojim predstavama za odrasle i djecu i po svojim izjavama o vjeri i Crkvi: »Moj je život obilježila jedna prava, istinska vjernica. Obilježila ga je bezgraničnom ljubavlju za druge. Bog ne postoji izvan ljubavi. Sve ono što hoće biti Bog, a ne izlazi iz ljubavi, ne može biti Bog niti može biti s Bogom. Odgojen sam u katoličkoj obitelji, moj moralni ustroj izlazi iz tog odgoja. Na njemu stoji moja kralježnica. Taj se odgoj prije svega temeljio na zajednici ljudi koji ljube jedni druge premda je to ponekad i bolno. Vjera nas je okupljala u ljubavi. Bio je to dobar odgoj, išao sam redovito u crkvu i danas mi to nedostaje… Bog za mene nije turobni starac s bradom koji sjedi na oblaku i prijeti svima oko sebe. Za mene je Bog potraga za idejom ljubavi. Možda mi je netko uzeo Crkvu i žalostan sam zbog toga, ali mi nije uzeo vjeru. Ne mislim na ispovijedanje ove ili one religije, mislim na vjeru u ideju ljubavi koja je osnova i smisao svake vjere, samo što to često zaboravljamo.« Činjenicu da u drami »Otac« glavni lik, koji je počinio najteža nedjela, od Boga traži kaznu, a ne oprost, Bošnjak obrazlaže: »Primiti svoju kaznu bolno je i teško i ne treba to tražiti od svakoga. Niti oni koji je prime trebaju to pokazivati. Postoji ta kazna koju nam odrede drugi, koja nas sramoti i unižava kao ljudska bića. Pokazivati danas ljude koje obilježimo takvom kaznom vrlo je unosno, radimo to gotovo sladostrasno. Oni su zvijezde koje povećavaju broj klikova i dobri su za marketing. Ali postoje ljudi koji tiho nose svoje kazne, grijehe, oproste, koji s njima vode dijalog cijeli život. To su ljudi koji mene zanimaju. I tu se vraćamo na prethodno pitanje. Vjera, Crkva, bilo koja, džamija, sinagoga, hram, trebali bi biti čovjeku na pomoć kod tihog rada duše.«
O odnosu našega društva prema kulturi i umjetnosti Elvis Bošnjak navodi da »kao što ne razumijemo ideje vjere, države, zdravstva, skrbi, tako ne razumijemo ni ideju kulture… koja je danas gotovo protjerana iz našeg medijskog prostora«. »Pokušajte je pronaći na našim portalima. Ako je protjerana iz tog prostora, ona je protjerana iz svijesti građana. Spriječili ste kontakt s kulturom onima koji je sami neće potražiti. Ne nudite je, njen utjecaj slabi, rastu neki drugi utjecaji. Nisu samo mediji unizili kulturu, participirala je tu i politika, ali i sami kulturnjaci. Kod nas i kultura često nosi ideološke lisice. Bez kulture ne može se razvijati ni znanost, pa čak ni gospodarstvo, niti nacija može biti sretna. Jednom me je jedan čovjek, koji ne cijeni previše kulturu, pitao: ‘Čemu služi ta vaša kultura?’ Odgovorio sam: ‘Jesi li ikada vidio Nijemca ili Francuza koji je došao trbuhom za kruhom k nama? Nisi. E vidiš, kultura služi tome da tvoj otac ne ode raditi u Njemačku, već da ostane i radi ovdje.’ … Izdvajanja za kulturu neće porasti bez promjene. To je dug proces koji treba početi odmah. Naša djeca nisu gledala naše filmove, nisu čitala naše pisce, ne slušaju našu glazbu. Jesu li ona kriva za to? Nisu. Treba im živ odnos prema kulturi, svakidašnji susret s njom. I kulturu treba decentralizirati i s njom treba komunicirati. Sve što je izvan Zagreba, vrlo teško postoji na hrvatskoj kulturnoj karti. Ne možemo svi koji se želimo baviti kulturom doći živjeti u Zagreb, niti to svi želimo. Kultura koja se zatvara brzo umire, a mi smo zatvoreni svaki u svom oboru.«
Koliko djeca mogu biti zainteresirana za probleme koji nas okružuju pokazali su mladi iz Slavonskoga Broda. Leon Ferić, Hrvoje Birtić i Luka Safundžić premijerno su u Slavonskom Brodu prikazali svoj dokumentarni film »Brod šalje poziv u pomoć«. Kako piše Vedran Balen, na snimanju priče o zagađenju zraka u svom gradu dojučerašnji učenici brodske OŠ Huge Badalića radili su pet mjeseci. Projektom su zaokružili osam godina provedenih u školi, ali i osam godina kako Brođani udišu onečišćeni zrak. Ideja se rodila na jednom prosvjedu za čisti zrak, gdje su i snimljeni i prvi kadrovi. Izjave građana i političara snimali su se naknadno. Spoznaja o štetnom utjecaju otrovnih plinova iz prekosavske rafinerije na njihovo zdravlje i povećanom broju karcinoma među mladima nije ih ostavila ravnodušnim. Iako su raspolagali više nego skromnom opremom koja je uključivala samo mobitel, mikrofon i stalak za kameru, nisu odustali od ideje da daju svoj doprinos borbi za čisti zrak. Cilj im je bio probuditi svijest građana i nadležnih institucija o tom problemu. Sugovornici su im bili ljudi koje su uspjeli okupiti oko te ideje. »Svi su rekli da živimo u gradu u kojem smrdi, a neki su potvrdili da imaju i oboljele u obitelji. Dokumentarac je trebao trajati deset minuta, ali smo ga u hodu proširili na cijelih dvadeset sedam minuta.« Podršku su im pružili saborski zastupnici te predstavnici gradskih i županijskih vlasti. Ostvarila se njihova želja da kasetu filma uzme osobno pri posjetu i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Mentorica im je bila nastavnica Karmen Dizdar Grgurević, i sama aktivna u borbi za čisti zrak.
