Kada je počela mirovinska reforma? Započela je donošenjem mirovinskoga zakona 1998., odnosno s početkom njegove primjene 1. 1. 1999. Navodno prema zahtjevima Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda, a sve radi bržega uključivanja Hrvatske u tokove neoliberalnoga kapitalizma, ukinuta su ili smanjena ili ograničena brojna mirovinska prava uz istodobno uvođenje privatne kapitalizirane štednje u obliku II. i III. mirovinskoga stupa. Rješenje se nudilo smanjenjem doprinosa (sa 20 % na 15 %) za I. mirovinski stup zatečenoga obveznoga zakonskoga mirovinskoga osiguranja, temeljenoga na načelu solidarnosti, te ukidanjem posebnoga doprinosa za doplatak za djecu i gašenjem posebnoga fonda za doplatak za djecu. Zauzvrat uveden je poseban doprinos (od 5 %) za obvezni II. mirovinski stup u obliku tzv. kapitalizirane mirovinske štednje, uz nuđenje nade da će tako mirovine budućih generacija biti veće i sigurnije. Danas se obećanja većih mirovina II. mirovinskoga stupa ne vide, ali se zato traži povećanje doprinosa za taj stup, čak na 10 %. Očito je da neoliberalni kapitalizam sam po sebi (bar je tako reklamiran od većine naših »znanstvenika« etabliranih za zbunjivanje javnosti) nije riješio problem mirovina, naprotiv zakomplicirao ga je.
Povremeno se u javnost puštaju izjave, odnosno pitanja što se krije iza najave mogućnosti »rezanja« mirovina. Neki mediji nude objašnjenje da je zbog krize zaustavljen nastavak mirovinske reforme, kojom se predviđalo povećanje izdvajanja doprinosa za II. stup na 10 %. Naime, pokazalo se da postojeće izdvajanje od 5 % ne će biti dovoljno da se ostvare obećanja o sigurnijim mirovinama. Nažalost, sada se ne čuju s imenom i prezimenom znanstvenici, a ni političari koji su sa svojim »znanstvenim« autoritetom ili izbornom legitimnošću zavodili javnost. U žargonu bi se moglo reći »svi muljaju« s danom početka mirovinske reforme, koja je prema njima navodno počela tek 2002. g. Izlaz se traži u povećanju izdvajanja za II. mirovinski stup na 10 % jer se navodno pokazalo da sadašnji prihodi po stopi od 5 % ne će biti dovoljni ni da se održi postojeća razina mirovina. Špekulira se s ukidanjem sadašnjega dodataka uz mirovinu od 27 % za određene dobne skupine, kao i o varijantama vraćanja nekih skupina u I. mirovinski stup i djelomičnom davanju dodataka od 27 %. Sva ta izmotavanja zamagljuju se obećanjima političara da nitko od budućih umirovljenika ne će biti zakinut.
Vezano uz to, postavlja se logično pitanje zašto se uopće otvara problem. Očito je ipak da novca nema pa su političari i znanstveni teoretičari prisiljeni izvoditi nerazumljive pravne i zakonske vratolomije. Tako se u programu reforma (nema više jednine: reforma) i Programu konvergencije za razdoblje 2017. – 2020. kao bitna mjera za poboljšanje mirovinskoga sustava nudi obeshrabrivanje prijevremenoga umirovljenja, s većim umanjivanjem prijevremene starosne mirovine i podizanjem dobi na 67 godina za žene i muškarce. O tome je dosta pisano i objašnjavani su razlozi odlaska u prijevremenu mirovinu, za koje su najmanje krivi umirovljenici. Nažalost, takvim mjerama tobožnja reforma ne će ništa postići. To je već isprobano u nekoliko dosadašnjih vlada, a uspjelo se samo stvarati nezadovoljstvo, kako u krugu osiguranika tako i kod poslodavaca.
Ako se tomu pridoda namjera da se mirovine prizna i onima koji nisu uplaćivali doprinose za svoje osiguranje, dakle nikada nisu radili ili su radili na »crno« (varali državu za poreze i doprinose), prijeti nam zakonski, moralni, socijalni i politički kaos. Javna je tajna da mnogi poslodavci godinama ne plaćaju doprinose u mirovinske, zdravstvene i druge fondove ili plaćaju na minimalnu plaću, a ostatak plaće isplaćuju na crno, zbog čega savjesni i uredni poslodavci bivaju više opterećivani. Država kod toga najviše gubi pa u panici nudi ili prihvaća rješenja koja su na rubu pameti, a zbunjeni narod, ponajprije mladi i stručni, traži svoju budućnost izvan domovine.
Zato podatci o godišnjem priljevu eura iz inozemstva rastu iz godine u godinu te iznose više od milijardu i pol eura, od čega su pretežno mirovine iz inozemstva. Taj prihod je dobrodošao, ali ipak najviše koristi imaju banke, koje nažalost nisu u našem vlasništvu. Djelomičnu korist ima državni proračun koji svoju brigu za iseljeništvo i povratnike iskazuje oporezivanjem inozemnih mirovina. Prema nekim podatcima Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, samo iz Njemačke stiže godišnje više od 350 milijuna eura za mirovine od oko 90 tisuća bivših »gastarbajtera«. Druga po priljevu je Austrija, a slijede Švicarska i druge europske države. Bilo bi korisno za izvođenje zaključaka da se takvi podatci službeno objavljuju i na temelju toga izvode zaključci.
Glede oporezivanja inozemnih mirovina valja upozoriti na pojavu da se povratnici iz nekih država Europe, prije svega iz Švicarske, ponovno iseljavaju zbog pretjeranoga oporezivanja njihovih inozemnih mirovina. Troše svoje mirovine u inozemstvu umjesto u domovini pa opet država gubi. Na kraju treba još radi prosudbe i usporedbe ponašanja odgovornih spomenuti da se izdatci za mirovine iz godine u godinu loše planiraju manji, što znači da se radi o namjernom skrivanju istine. Nakon toga se optužuje umirovljenike kao jedine krivce za opterećenje proračuna.
