Opći porezni zakon propisuje koja su obvezna javna davanja potrebna za financiranje države i drugih javnih potreba. Te su obveze prije svega porezi, doprinosi, carine, razne pristojbe i novčane kazne za prekršaje, naknade za koncesije, ali i sva druga davanja za čije su utvrđivanje, naplatu ili nadzor mjerodavna porezna tijela.
Nadovezujući se na nedavne izjave aktualnoga ministra financija o namjeri smanjivanja doprinosa za mirovinsko osiguranje i eventualno ukidanje prireza na dohodak, što je uznemirilo građane, ali i druge društvene strukture, treba na jednostavan način objasniti razlike između poreza, prireza i doprinosa.
Porezi su obvezna novčana davanja građana i drugih pravnih subjekata i kao takvi su prihod proračuna (državnoga i lokalnoga), bez obveznoga pojedinačnoga označavanja namjene. Prirez je podvrsta poreza, moglo bi se reći »porez na porez« s namjenom financiranja lokalne ili regionalne zajednice i njezinih potreba.
Za razliku od poreza i prireza, doprinosi su novčane obveze koje plaćaju pojedine skupine građana za određene usluge ili ostvarivanje određenih prava (mirovine, zdravstvena zaštita, beneficirani staž i dr.). Zbog toga doprinose u europskim državama pretežno zapadne demokracije ne naplaćuju porezna tijela, nego to čine institucije koje pružaju usluge za koje su uplaćivani doprinosi. U nas je za naplatu doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje nadležna porezna uprava. Zato je i moguće da ministar financija olako nabaci ideju smanjivanja doprinosa za I. stup obveznoga zakonskoga mirovinskoga osiguranja ne razmišljajući o lošem stvarnom stanju mirovinskoga sustava i dugoročno sigurnim štetnim posljedicama.
Podsjećamo da je prije dvadeset pet godina ukupni doprinos za mirovinsko osiguranje radnika iznosio 27 posto (od toga je 13,5 posto bio doprinos na plaću i 13,5 posto iz plaće). Nakon toga je 2001. g. Zakon o plaćanju doprinosa za mirovinsko osiguranje dodatno smanjio te doprinose na 19,50 posto (od toga je 10,75 posto bio doprinos iz plaće, a 8,75 posto doprinos na plaću).
Danas doprinos za I. stup mirovinskoga osiguranja iznosi samo 15 posto jer je 5 posto doprinosa preusmjereno na II. mirovinski stup. Dakle, protekom dvadesetak godina doprinosi za mirovinsko osiguranje smanjeni su sa 27 na 15 posto.
Istodobno se stalno povećavao broj korisnika povlaštenih mirovina za čije isplate nisu uplaćivani propisani doprinosi. Jasno je da je takva politika tzv. »reforma« stvarala lažni privid da je mirovinski sustav neka vrsta tereta društva. Tomu je pridonosila i okolnost da se samo u posljednjih deset godina iz Hrvatske iselilo više od 400 tisuća pretežno mladih, koji bi danas uplaćivali mirovinske doprinose i vidjeli ostvarenje svoje budućnosti u Hrvatskoj. Prebacivanje 5 posto doprinosa u II. mirovinski stup s obećanjima da će budući umirovljenici prolaziti bolje lažna je nada. Zato je opasna ideja da se smanje doprinosi za I. stup te da će se tako povećati plaće sada zaposlenima. Kada bi se ostvarile te namjere, više od pola, možda čak i dvije trećine sadašnjih osiguranika odlazilo bi u mirovine niže od 30 posto od njihovih prosječnih plaća te ostvarivalo pravo na milostinju u obliku najniže mirovine. Dakle situacija budućih umirovljenika bila bi još teža.
Slične zablude, ako nisu namjerne, tada su iz neznanja, pripremaju se ukidanjem prireza, koji je bio uveden Zakonom o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave još 1993. g. (NN br. 117/93), koji je u članku 46. propisivao:
»(1) Općina, odnosno grad može obveznicima sa svoga područja na dio poreza na dohodak koji mu pripada po odredbama ovoga Zakona propisati niže plaćanje poreza na dohodak do 30 posto (koeficijent 0,70).
(2) Grad iznad 40 000 stanovnika može obveznicima iz svoga područja na dio poreza na dohodak koji mu pripada po odredbama ovoga Zakona propisati dodatno plaćanje poreza na dohodak (prirez na porez na dohodak) do 30 posto (koeficijent 1,30).
(3) Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka Grad Zagreb može propisati stopu prireza poreza na dohodak do 60 posto (koeficijent 1,60).
(4) Prirez na porez na dohodak po odredbama ovoga članka plaća se po stopi koju utvrdi jedinica lokalne samouprave i pripada jedinici lokalne samouprave i uprave na području koje je prebivalište obveznika prireza.«
Osnovna svrha toga zakona bila je omogućiti gradovima s više od 40 000 stanovnika da dodatnim prihodima od prireza brže i lakše rješavaju svoju infrastrukturu (komunalije, vodovod, gradski prijevoz i sl.). Sadašnji prirez od 18 posto znatno je niži od nekadašnjega zakonskoga dopuštenoga maksimuma te ne bi smio biti prevelik teret, posebice ne za one s nižim primanjima. Sada je pitanje prireza regulirano člankom 20. i 21. Zakona o lokalnim porezima (NN-115/16, 101/17 i 114/22).
Ukidanjem prireza povećale bi se u prvi mah plaće zaposlenih, ali bi posljedično poskupjele sve ostale usluge građanima (prijevoz, čistoća, vrtići itd.), što bi poništilo učinak povećanih neto plaća. Zato treba dobro promisliti o najavljivanim promjenama.
