Dnevnopolitičke teme i rasprave svakako će biti zaboravljene prije negoli govor koji je papa Franjo uputio predstavnicima akademske zajednice i kulture okupljenima na Katoličkom sveučilištu »Péter Pázmány«, neposredno prije nego što će napustiti mađarsku prijestolnicu. »Riječ ‘kultura’ dolazi od glagola ‘kultivirati’, uzgajati: znanje u sebi nosi svakodnevno sijanje koje, uranjajući u brazde stvarnosti, donosi rod«, rekao je Papa na početku svojega govora, koji je završio Isusovim riječima: »Istina će vas osloboditi.« Prije toga je upozorio na opasnost tehnokratske paradigme, koja se služi određenom vrstom znanja i spoznaje koji bi se mogli nazvati predatorskim. Ne da bi »poticao pesimizam«. »To bi bilo protivno vjeri koju mi je dano radosno naviještati«, rekao je Papa. Nego kako bi »promišljao o toj aroganciji bivstvovanja i posjedovanja koju je još u praskozorje europske kulture Homer vidio kao prijetnju, a koju tehnokratska paradigma još više zaoštrava izvjesnom upotrebom algoritama, što može biti dodatna opasnost od destabilizacije ljudskoga«.
Postoje dvije vrste znanja, dvije vrste znanstvene spoznaje. U njihovu opisivanju Papa se poslužio zapisima njemačkoga teologa talijanskih korijena Romana Guardinija (1885.- 1968.), »velikoga intelektualca i čovjeka vjere«. »Ovih sam dana više nego ikada shvatio da postoje dva oblika spoznaje… Jedan dovodi do poniranja u predmet i u njegovo okružje, zbog čega čovjek koji želi upoznavati nastoji u njemu živjeti. Drugi, naprotiv, sabire stvari, rastavlja ih, svrstava u ladice, njima ovladava i zaposjeda ih, gospodari«, citirao je Franjo Guardinija. Ta druga spoznaja, prema teologu iz prošloga stoljeća, »usmjerava sile i tvari prema jednomu jedinomu cilju: stroju«, te se tako »razvija tehnika podvrgavanja ljudskoga bića«. Guardini ne želi demonizirati tehniku, on vidi njezine blagodati, ali također »opaža opasnost da ona postane regulator, ako li ne i gospodar života«.
I dalje citirajući Guardinijeve riječi zapisane prije čitavoga jednoga stoljeća, Papa je rekao: »’Čovjek gubi sve unutarnje veze koje mu daju sustavan osjećaj za mjeru i za oblike izričaja koji su u skladu s prirodom’ te, ‘dok je u svojem unutarnjem biću ostao bez okoline, bez mjere, bez usmjerenja, on proizvoljno određuje svoje ciljeve te sile prirode, kojima gospoduje, prisiljava da ih ostvaruju’.« Zajedno s Guardinijem Papa je postavio »zabrinjavajuće pitanje«: »Što će biti od života ako završi pod tim jarmom? (…) Što će se dogoditi… kad se susretnemo s prevlašću imperativa tehnike? Život je već uokviren u sustav strojeva. (…) Može li život u takvu sustavu ostati živ?«
»Dobro je postaviti to pitanje, posebno na ovom mjestu«, rekao je Papa na susretu koji se održavao na Fakultetu informatike i bioničkih znanosti. Jer »ono što je Guardini nazreo, danas biva očitim«, rekao je Papa. Spomenuo je ekološku krizu kao reakciju prirode na »instrumentalnu uporabu«; »nedostatak granica«, koji se ogleda u logici: »ako se nešto može napraviti, onda je legitimno«; individualizam koji je »usredotočen na vlastite potrebe, pohlepan za zaradom i proždrljiv za okivanjem stvarnosti«; »eroziju zajedničarskih spona, osamljenost i strah koji, čini se, od egzistencijalnih prelaze u društvena stanja«.
»Koliki se izolirani pojedinci, vrlo ‘social’, a malo socijalizirani, utječu, kao u začaranom krugu, utjehama tehnike kao zakrpama za praznine koje osjećaju, a trčeći još grozničavije, podložni divljemu kapitalizmu, bolno osjećaju vlastite slabosti, u društvu u kojem unutarnja praznina ide ukorak s unutarnjom krhkošću. U tome je drama«, rekao je Papa o sadašnjosti.
Da bi prikazao opasnost u budućnosti, Papa se poslužio romanom »Gospodar svijeta« engleskoga svećenika i pisca, obraćenika na katoličanstvo Roberta Bensona (1871. – 1914.). »U toj knjizi, u izvjesnom smislu proročkoj, napisanoj prije više od stoljeća i pol, opisana je budućnost u kojoj prevladava tehnika i u kojoj je sve uniformirano u ime napretka: posvuda se propovijeda novi ‘humanitarizam’ koji poništava razlike, poništavajući živote naroda i ukidajući religije. (…) Suprotstavljene ideologije stapaju se u jednu koja ‘ideološki kolonizira’. U tome je drama, u ideološkoj kolonizaciji: čovjek, u doticaju sa strojevima, sve više biva potiran, a zajednički život postaje žalosnim i razvodnjenim. U tom svijetu, naprednu, ali sumornu, u kojem se čini da su svi neosjetljivi i anestezirani, čini se samo po sebi razumljivim odbacivati bolesne i primjenjivati eutanaziju, kao i ukidati nacionalne jezike i kulture kako bi se postigao sveopći mir, koji se zapravo pretvara u progon zasnovan na nametanju konsenzusa, tako da jedan protagonist kaže da se čini da ‘je svijet u vlasti izopačene vitalnosti, koja sve korumpira i svodi na isto’«, upozorio je Papa slijedeći pisca.
Mračnim se tonovima, kako je rekao, koristio da bi snažnije zasjale »uloge kulture i sveučilišta«. »Sveučilište je zapravo, kao što samo ime kaže (‘universitas’), mjesto gdje se misao rađa, raste i dozrijeva na otvoren i suglasan način; ne jednoobrazno i ne zatvoreno, nego otvoreno i suglasno (‘sinfonično’). Ono je ‘hram’ u kojem je spoznaja pozvana osloboditi se tijesnih granica imanja i posjedovanja kako bi postala kulturom, tj. ‘gajenjem’ čovjeka i njegovih temeljnih odnosa: s transcendentnim, s društvom, s poviješću, sa stvorenjem«, rekao je Papa. Poslužio se i riječima konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskoga koncila »Radost i nada«: »Kultura mora ići za cjelovitim razvojem ljudske osobe, za dobrom zajednice i čitavoga ljudskoga društva. Zato treba tako njegovati duh da se uzmogne razvijati sposobnost divljenja, prodiranja u bit, kontemplacije i oblikovanja osobnoga suda te odgajanja religioznoga moralnoga i socijalnoga osjećaja.« A potom je ponovio i riječi koje je u pozdravnom govoru izrekao rektor Katoličkoga sveučilišta »Péter Pázmány« Géza Kuminetz, prema kojima »u svakom pravom znanstveniku ima nešto od pisara, svećenika, proroka i mistika«, a smisao znanosti »nije samo razumjeti, nego i napraviti ispravnu stvar«, tj. »izgrađivati ljudsku i solidarnu civilizaciju, održivu kulturu i okoliš«. »A ponizna se srca možemo popeti ne samo na goru Gospodnju, nego i na goru znanosti«, ponovio je Papa za rektorom.
Polazeći od poniznosti, Sveti je Otac stigao do sposobnosti divljenja, kontemplacije, zdravoga nemira koji »traži, pita, riskira, istražuje«. Izrazio je to, očito, i riječima studentice imenom Dorottya (Dorotea) koja je iznijela svoje svjedočanstvo na početku skupa: »Otkrivajući sve više sitne detalje, uranjamo u složenost Božjega djela.« I opet je posegnuo u praskozorja europske kulture, podsjetivši na glasovitu poruku ispisanu iznad vrata Apolonova hrama u Delfima: »Upoznaj samoga sebe.« A upoznati samoga sebe znači upoznati i vlastite granice te »krotiti pretenziju vlastite samodostatnosti«. »I dok tehnokratska misao ide za napretkom koji ne dopušta granice, stvarni je čovjek načinjen i od krhkosti te često upravo tu shvaća da je ovisan o Bogu i da je povezan s drugima i sa stvorenjem. (…) Upoznavanje sebe… zahtijeva da se, u plodnoj dijalektici, spoji čovjekova krhkost i veličina. Iz divljenja nad tim kontrastom rađa se kultura: nikada zadovoljna i uvijek u traženju, nemirna i zajednička, disciplinirana u svojoj konačnosti i otvorena apsolutnomu. Želim vam da gajite to strastveno otkrivanje istine!« rekao je Papa.