PAPA U BUDIMPEŠTI UPUTIO OZBILJNO UPOZORENJE SVIJETU KULTURE I ZNANOSTI TE PONUDIO RJEŠENJE KOJE OSLOBAĐA Poziv na »strastveno otkrivanje istine«

Foto: Profimedia
»Koliki se izolirani pojedinci, vrlo ‘social’, a malo socijalizirani, utječu, kao u začaranom krugu, utjehama tehnike kao zakrpama za praznine koje osjećaju, a trčeći još grozničavije, podložni divljemu kapitalizmu, bolno osjećaju vlastite slabosti, u društvu u kojem unutarnja praznina ide ukorak s unutarnjom krhkošću. U tome je drama«, rekao je Papa

Dnevnopolitičke teme i rasprave svakako će biti zaboravljene prije negoli govor koji je papa Franjo uputio predstavnicima akademske zajednice i kulture okupljenima na Katoličkom sveučilištu »Péter Pázmány«, neposredno prije nego što će napustiti mađarsku prijestolnicu. »Riječ ‘kultura’ dolazi od glagola ‘kultivirati’, uzgajati: znanje u sebi nosi svakodnevno sijanje koje, uranjajući u brazde stvarnosti, donosi rod«, rekao je Papa na početku svojega govora, koji je završio Isusovim riječima: »Istina će vas osloboditi.« Prije toga je upozorio na opasnost tehnokratske paradigme, koja se služi određenom vrstom znanja i spoznaje koji bi se mogli nazvati predatorskim. Ne da bi »poticao pesimizam«. »To bi bilo protivno vjeri koju mi je dano radosno naviještati«, rekao je Papa. Nego kako bi »promišljao o toj aroganciji bivstvovanja i posjedovanja koju je još u praskozorje europske kulture Homer vidio kao prijetnju, a koju tehnokratska paradigma još više zaoštrava izvjesnom upotrebom algoritama, što može biti dodatna opasnost od destabilizacije ljudskoga«.

Što će biti od života…?

Postoje dvije vrste znanja, dvije vrste znanstvene spoznaje. U njihovu opisivanju Papa se poslužio zapisima njemačkoga teologa talijanskih korijena Romana Guardinija (1885.- 1968.), »velikoga intelektualca i čovjeka vjere«. »Ovih sam dana više nego ikada shvatio da postoje dva oblika spoznaje… Jedan dovodi do poniranja u predmet i u njegovo okružje, zbog čega čovjek koji želi upoznavati nastoji u njemu živjeti. Drugi, naprotiv, sabire stvari, rastavlja ih, svrstava u ladice, njima ovladava i zaposjeda ih, gospodari«, citirao je Franjo Guardinija. Ta druga spoznaja, prema teologu iz prošloga stoljeća, »usmjerava sile i tvari prema jednomu jedinomu cilju: stroju«, te se tako »razvija tehnika podvrgavanja ljudskoga bića«. Guardini ne želi demonizirati tehniku, on vidi njezine blagodati, ali također »opaža opasnost da ona postane regulator, ako li ne i gospodar života«.

I dalje citirajući Guardinijeve riječi zapisane prije čitavoga jednoga stoljeća, Papa je rekao: »’Čovjek gubi sve unutarnje veze koje mu daju sustavan osjećaj za mjeru i za oblike izričaja koji su u skladu s prirodom’ te, ‘dok je u svojem unutarnjem biću ostao bez okoline, bez mjere, bez usmjerenja, on proizvoljno određuje svoje ciljeve te sile prirode, kojima gospoduje, prisiljava da ih ostvaruju’.« Zajedno s Guardinijem Papa je postavio »zabrinjavajuće pitanje«: »Što će biti od života ako završi pod tim jarmom? (…) Što će se dogoditi… kad se susretnemo s prevlašću imperativa tehnike? Život je već uokviren u sustav strojeva. (…) Može li život u takvu sustavu ostati živ?«

Progon zasnovan na nametanju konsenzusa

»Dobro je postaviti to pitanje, posebno na ovom mjestu«, rekao je Papa na susretu koji se održavao na Fakultetu informatike i bioničkih znanosti. Jer »ono što je Guardini nazreo, danas biva očitim«, rekao je Papa. Spomenuo je ekološku krizu kao reakciju prirode na »instrumentalnu uporabu«; »nedostatak granica«, koji se ogleda u logici: »ako se nešto može napraviti, onda je legitimno«; individualizam koji je »usredotočen na vlastite potrebe, pohlepan za zaradom i proždrljiv za okivanjem stvarnosti«; »eroziju zajedničarskih spona, osamljenost i strah koji, čini se, od egzistencijalnih prelaze u društvena stanja«.

»I dok tehnokratska misao ide za napretkom koji ne dopušta granice, stvarni je čovjek načinjen i od krhkosti te često upravo tu shvaća da je ovisan o Bogu i da je povezan s drugima i sa stvorenjem. (…) Upoznavanje samoga sebe… zahtijeva da se, u plodnoj dijalektici, spoji čovjekova krhkost i veličina. Iz divljenja nad tim kontrastom rađa se kultura«

»Koliki se izolirani pojedinci, vrlo ‘social’, a malo socijalizirani, utječu, kao u začaranom krugu, utjehama tehnike kao zakrpama za praznine koje osjećaju, a trčeći još grozničavije, podložni divljemu kapitalizmu, bolno osjećaju vlastite slabosti, u društvu u kojem unutarnja praznina ide ukorak s unutarnjom krhkošću. U tome je drama«, rekao je Papa o sadašnjosti.

Da bi prikazao opasnost u budućnosti, Papa se poslužio romanom »Gospodar svijeta« engleskoga svećenika i pisca, obraćenika na katoličanstvo Roberta Bensona (1871. – 1914.). »U toj knjizi, u izvjesnom smislu proročkoj, napisanoj prije više od stoljeća i pol, opisana je budućnost u kojoj prevladava tehnika i u kojoj je sve uniformirano u ime napretka: posvuda se propovijeda novi ‘humanitarizam’ koji poništava razlike, poništavajući živote naroda i ukidajući religije. (…) Suprotstavljene ideologije stapaju se u jednu koja ‘ideološki kolonizira’. U tome je drama, u ideološkoj kolonizaciji: čovjek, u doticaju sa strojevima, sve više biva potiran, a zajednički život postaje žalosnim i razvodnjenim. U tom svijetu, naprednu, ali sumornu, u kojem se čini da su svi neosjetljivi i anestezirani, čini se samo po sebi razumljivim odbacivati bolesne i primjenjivati eutanaziju, kao i ukidati nacionalne jezike i kulture kako bi se postigao sveopći mir, koji se zapravo pretvara u progon zasnovan na nametanju konsenzusa, tako da jedan protagonist kaže da se čini da ‘je svijet u vlasti izopačene vitalnosti, koja sve korumpira i svodi na isto’«, upozorio je Papa slijedeći pisca.

Pravi znanstvenik: pisar, svećenik, prorok i mistik

Mračnim se tonovima, kako je rekao, koristio da bi snažnije zasjale »uloge kulture i sveučilišta«. »Sveučilište je zapravo, kao što samo ime kaže (‘universitas’), mjesto gdje se misao rađa, raste i dozrijeva na otvoren i suglasan način; ne jednoobrazno i ne zatvoreno, nego otvoreno i suglasno (‘sinfonično’). Ono je ‘hram’ u kojem je spoznaja pozvana osloboditi se tijesnih granica imanja i posjedovanja kako bi postala kulturom, tj. ‘gajenjem’ čovjeka i njegovih temeljnih odnosa: s transcendentnim, s društvom, s poviješću, sa stvorenjem«, rekao je Papa. Poslužio se i riječima konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Drugoga vatikanskoga koncila »Radost i nada«: »Kultura mora ići za cjelovitim razvojem ljudske osobe, za dobrom zajednice i čitavoga ljudskoga društva. Zato treba tako njegovati duh da se uzmogne razvijati sposobnost divljenja, prodiranja u bit, kontemplacije i oblikovanja osobnoga suda te odgajanja religioznoga moralnoga i socijalnoga osjećaja.« A potom je ponovio i riječi koje je u pozdravnom govoru izrekao rektor Katoličkoga sveučilišta »Péter Pázmány« Géza Kuminetz, prema kojima »u svakom pravom znanstveniku ima nešto od pisara, svećenika, proroka i mistika«, a smisao znanosti »nije samo razumjeti, nego i napraviti ispravnu stvar«, tj. »izgrađivati ljudsku i solidarnu civilizaciju, održivu kulturu i okoliš«. »A ponizna se srca možemo popeti ne samo na goru Gospodnju, nego i na goru znanosti«, ponovio je Papa za rektorom.

Znati spojiti čovjekovu krhkost i veličinu

Polazeći od poniznosti, Sveti je Otac stigao do sposobnosti divljenja, kontemplacije, zdravoga nemira koji »traži, pita, riskira, istražuje«. Izrazio je to, očito, i riječima studentice imenom Dorottya (Dorotea) koja je iznijela svoje svjedočanstvo na početku skupa: »Otkrivajući sve više sitne detalje, uranjamo u složenost Božjega djela.« I opet je posegnuo u praskozorja europske kulture, podsjetivši na glasovitu poruku ispisanu iznad vrata Apolonova hrama u Delfima: »Upoznaj samoga sebe.« A upoznati samoga sebe znači upoznati i vlastite granice te »krotiti pretenziju vlastite samodostatnosti«. »I dok tehnokratska misao ide za napretkom koji ne dopušta granice, stvarni je čovjek načinjen i od krhkosti te često upravo tu shvaća da je ovisan o Bogu i da je povezan s drugima i sa stvorenjem. (…) Upoznavanje sebe… zahtijeva da se, u plodnoj dijalektici, spoji čovjekova krhkost i veličina. Iz divljenja nad tim kontrastom rađa se kultura: nikada zadovoljna i uvijek u traženju, nemirna i zajednička, disciplinirana u svojoj konačnosti i otvorena apsolutnomu. Želim vam da gajite to strastveno otkrivanje istine!« rekao je Papa.

Od komunizma do konzumizma
»Mađarska je doživjela smjenu ideologija koje su se nametale kao istina, ali nisu davale slobodu«, rekao je papa Franjo predstavnicima mađarskoga akademskoga i kulturnoga života, osvrćući se na Isusove riječi o istini koja oslobađa. »Ni danas opasnost nije prestala. Mislim na prijelaz s komunizma na konzumizam. Zajednička je obama ‘izmima’ pogrješna ideja slobode. Komunistička je ‘sloboda’ bila prisilna, ograničena izvana, o njoj je odlučio netko drugi. Konzumistička je sloboda libertinska, hedonistička, zaokupljena sobom te čini ljude robovima potrošnje i stvari. A kako je lako s ograničenja nametnutih mišljenju, kao u komunizmu, prijeći na mišljenje o sebi bez granica, kao što je slučaj u konzumizmu! Iz zakočene slobode u slobodu bez kočnica. Isus nudi izlazak. Govoreći da istinito oslobađa, oslobađa čovjeka od njegovih ovisnosti i njegovih zatvorenosti. Ključ za pristup toj istini jest spoznaja koja nikada nije odvojena od ljubavi, nego je odnosna, ponizna i otvorena, konkretna i otvorena zajedništvu, hrabra i konstruktivna. To su sveučilišta pozvana gajiti, a vjera hraniti«, rekao je Sveti Otac.