Zahvaljujući ponajprije domaćim organizatorima ovogodišnjega natjecanja, župniku Ivanu Mikecu te vjeroučitelju Tomislavu Krušlinu, pred najboljim vjeroučenicima iz Hrvatske našli su se oni koji su prije pedeset ljeta, upravo u Pregradi, »zapalili olimpijsku baklju« na prvom održanom područnom natjecanju 25. ožujka 1973. te ekipa Goričana – pobjednici prvoga finala, koje se odigralo 1. svibnja iste godine u Zagrebu.
Upravo je dirljivo s koliko su se žara članovi pobjedničke ekipe odazvali na poziv da budu gosti na jubilejskoj »Vjeronaučnoj olimpijadi« te kako su sve vrijeme boravka u Pregradi 9. svibnja djelovali blisko i povezano baš kao da su se jučer vratili s nagradnoga putovanja k papi u Rim, koje su 1973. zavrijedili svojom pobjedom na prvoj završnici vjeronaučnoga natjecanja. Od šestero tadašnjih pobjednika nisu došle tek Željka Fileš i Nada Zadol te voditeljica ekipe s. Karmen Hajdinjak, koju su u tome spriječile visoke godine.
Upravo nje sjetili su se svi, na poseban način Stjepan Sinković, »trećaš« u doba prve olimpijade, a kasnije pročelnik općine Goričan te danas djelatnik Ministarstva mora, prometa i infrastrukture: »Naša je časna sestra bila katehetkinja i orguljašica, a pripremala nas je na župnom dvoru, u vjeronaučnoj dvorani. Dosta smo učili, puno se moralo znati… A na natjecanju, sjećam se kad je trebalo prepoznati jednu ariju, naša je voditeljica otvarala usta, »šaptala«, ali nisam znao odgovor, a ni pročitati s njezinih usana, ha, ha! U svemu smo imali potporu naših roditelja i župljana, koji su nas dočekali kao junake kad smo došli iz Zagreba.«
Negdašnja pobjednica, »četvrtašica«, Marija Špoljarić u susretu s današnjim olimpijcima sama je sažela svoje dojmove ponavljajući: »Emocije, emocije! Kojekakvih se podataka sjećam, imamo raznih sjećanja nas četvero, svatko pamti nešto svoje, no emocije su nam zajedničke kroz cijeli život. To su takvi osjećaji, koje mi je i sada teško objasniti, što je to tada za jedno malo selo na granici s Mađarskom i malu seosku djecu značilo biti pobjednicima Vjeronaučne olimpijade, i još doživjeti audijenciju kod pape!« Prisjetila se i toga kako se baš uoči putovanja razboljela, dobila temperaturu, ali i toga kako je »doktor Žarković, legenda sela«, dnevno dolazio u njihovu kuću da pomogne i vidi može li ona na put… »A moj otac tada mu je rekao: ‘Doktore, znate kaj? Ja imam dve krave, i ako treba ja ju jednu iz štale vun zvlečem i prodam, samo da Marija ide u Rim!«, s ponosom je ispripovjedila, dodavši i svoju »priču o sladoledu«: »Valjda mi baš zbog bolesti župnik Augustin Horvat, časna sestra Karmen, don Živko Kustić, vlč. Mijo Gabrić, vlč. Pavao Markač i drugi koji su nam bili pratnja u Rimu, nisu dali da si uzmem sladoleda, onoga ‘frkanoga’, a tak sam si ga željela!… Uvjerili su me da se ne smije jesti sladoled da se ne prehladim, a srpanj, audijencija u podne, kuhali smo se u narodnoj nošnji koju smo dugo navlačili i još morali doći dva sata prije pape… Ali, nakon 25 godina ja sam opet došla u Rim i kupila si golemoga sladoleda!«
I Stjepanu Horvatu, koji je svoju egzistenciju osigurao u Austriji poštenim i vrijednim radom, malo je nedostajalo da ne ode u Rim. Samo tri dana prije polaska mali je »trećaš« biciklom išao na kupanje. Naletio na kamen, a tvrdi volan (bez današnjih zaštitnih jastučića) umalo mu je izbio oko! Liječnici su mu stavili nekoliko šavova i zabranili putovanje, ali s. Karmen se zauzela i obećala da će ga ona sama previjati, samo da dečko vidi Rima. »A kad smo imali audijenciju kod pape«, posvjedočio je Stjepan, »on je mene posebno blagoslovio po oku. Kad smo se za dva-tri dana vratili doma, išao sam vaditi šavove, a doktor mi je rekao kako kod mene uopće nema šavova! Čudo? No pamtim ja i kako me, kad je počela školska godina, razrednik poslao na razgovor kod direktora škole. To je bilo ‘pranje mozga’! Prvo, s kime smo bili? S kime smo pričali, s kime se susretali, što smo dobili, gdje smo sve bili… Apsolutno sve, baš sve sam morao ispričati. Hvala Bogu pa smo bili odlični učenici i sve smo to svladali.«
Na marljivo učenje izrijekom je podsjetio, ali i pozvao današnje vjeronaučne olimpijce Josip Špoljarić, godinu stariji Marijin brat, koji je danas državni službenik te je radni vijek proveo u diplomaciji: »Svih tih svojih desetljeća u inozemstvu, po različitim službama, zapravo sam sve na neki način temeljio na iskustvima te olimpijade i posjeta Rimu. Zato i govorim mladima tu na natjecanju u Pregradi, kao i mlađim kolegama na Diplomatskoj akademiji: ‘Treba cijeli život učiti i učiti jer tako sami sebe izgrađujete, tako i vas izgrađuju ljudi koje susrećete, i onda možete puno pridonijeti. Osnovno je pravilo da vam se svaki trud isplati!« Baš kao što se isplatio i njima kad su na Šalati pobijedili, o čemu je Josip zaključno rekao: »Presudne bodove donijela nam je Željka svojom recitacijom ‘Hvalospjeva ljubavi’. Ona je to tako dobro naučila i uvježbala, tako zvonko izgovorila, da nas je upravo to odvelo u Rim!«
Ljubav ih je odvela u Rim, održala ih u zajedništvu i u skladno zaokruženim životima danas sretnih baka i djedova, da su ju u prepunoj crkvi u Pregradi mogli javno posvjedočiti novim naraštajima vjeroučenika, tragateljima za tom istom Ljubavlju koja se »raduje istini«, koja »sve podnosi« i koja »nikad ne prestaje«. (-c)
