Elizabeth Montfort već godinama promiče duhovnu ostavštinu posljednjih austrijskih i hrvatsko-ugarskih vladara, Karla i Zite, koje je zbog uzorna kršćanskoga života Crkva postavila za model vjernicima. Karlo je proglašen blaženim 2004. godine, a zanimljivo je da se njegov blagdan slavi 21. listopada, na dan vjenčanja s princezom Zitom od Bourbon-Parme, a ne na dan smrti, kako je inače običaj. Zita je 2008. proglašena službenicom Božjom te je na putu proglašenja blaženom. Onkraj svakoga politikantstva i nostalgije za monarhijom, hrvatski ogranak Udruge za beatifikaciju carice i kraljice Zite neumorno promiče vrline vladarskoga para.
Francuska pravnica i filozofkinja Montfort nedavno je gostovala u Zagrebu povodom promocije svoje knjige te je u prigodnom predavanju hrvatskim vjernicima približila život i djelo Karla i Zite. Par je vladao samo dvije godine te su po završetku Prvoga svjetskoga rata morali napustiti Austriju i otići u progonstvo. Karlo se osobito istaknuo nastojanjima oko mira u Europi i osnivanjem prvoga ministarstva za socijalnu politiku, a Zita mu je bila vjernom suradnicom i pratiteljicom. Njihova snažna međusobna povezanost, vjera u Boga i nada u dobro, nastojanje oko služenja dobrobiti naroda, kao i ljubav s kojom su primili osmero djece, ostaje svijetao primjer današnjim ženama i muškarcima.
»Duhovni život supružnika Karla i Zite zanima velik broj čitatelja jer, unatoč kušnjama, njihova ljubav i povjerenje u Boga ostali su netaknuti. Pokazali su izuzetnu vjeru i hrabrost u nedaćama. Uživali su najviše časti i slavu, a zatim doživjeli rat, izdaje, progonstva i siromaštvo. Pa ipak, kod njih ne nalazimo nikakve kritike ni gorčine. Naprotiv, oprost je hranio njihova srca i činio da rastu prema svetosti«, rekla je Montfort za Glas Koncila. Pojasnila je da su Karlo i Zita služili ljudima djelima milosrđa, vjerni Karlovim riječima izrečenima na dan njihova vjenčanja: »Sada moramo pomoći jedno drugomu dospjeti u nebo«, ali i riječima izrečenim na krunidbi u Budimpešti: »Biti kralj, to ne znači zadovoljiti ambiciju, nego žrtvovati se za dobrobit narodâ.« Naposljetku, oni su svjetla nade u našem kaotičnom svijetu. Oni su primjeri koji pokazuju da se ništa ozbiljno ne može dogoditi ako se prepustimo u ruke Gospodinove. Oni nas također mogu poduprijeti svojim zagovorom, napomenula je sugovornica.
Elizabeth Montfort kao političarka zalagala se za navođenje kršćanskih korijena Europe u preambuli Ustava Europske unije, u čemu nije uspjela, ali nije odustala od promicanja kršćanskih vrijednosti, među kojima važno mjesto zauzima vrijednost braka i obitelji. U razgovoru je imenovala uzroke velikoga broja rastava i sve veći zazor od ulaska u brak u suvremenim europskim društvima: »Institucija braka dramatično je narušena u Europi jer je velik broj onih koji su brak pretvorili u potragu za blagostanjem i zadovoljavanjem svojih želja. Kad sve to nestane, rastaju se. Naprotiv, Karlo i Zita bili su neprestano okrenuti jedno drugomu pomažući si nositi terete roditeljstva i vladanja. Vjerni izrečenomu ‘da’ u sakramentu ženidbe, međusobno su se podupirali i služili svojim narodima.«
Dvadesetčetverogodišnji nadvojvoda Karlo Habsburški i 19-godišnja princeza Zita od Bourbon-Parme vjenčali su se 21. listopada 1911. Karlo je ujutro, na dan vjenčanja, predložio Ziti da njihov brak postane put svetosti. Na samrtnoj postelji na Madeiri 1922. sažeo je cijeli njihov život: »Kad poznajemo Božju volju, sve je dobro«, pojasnila je Montfort. »Naravno da je svjedočanstvo ovih supružnika i dalje aktualno jer njih dvoje spajaju tragiku i ljepotu naših života. Oni su uzori vjere u teškim iskušenjima«, dodala je. »Treba ponovno otkriti značenje riječi izrečenih prilikom sklapanja braka: supružnici se vjenčaju da bi voljeli svojega supružnika ‘u dobru i zlu’. To zahtijeva služenje, sebedarje i prihvaćanje života, to jest djece.«
Kao što je opetovano govorio papa Franjo, Europa zabrinjavajućom brzinom postaje »starom gospođom«, ekonomski razvijenim prostorom bez djece i mladih. Naša sugovornica Montfort objasnila je svoje viđenje uzroka: »Naše potrošačko društvo postalo je individualističko i sebično. Svatko traži užitke i vlastite interese. U tom kontekstu dijete smeta jer treba uložiti vrijeme i velikodušnost da bi ga se odgojilo i formiralo u odraslu osobu. To je potpuna suprotnost našim prolaznim društvima usmjerenim na neposrednu materijalnu sreću.« Budući da dolazi iz Francuske, u kojoj je prisutna muslimanska manjina, napomenula je važnost međureligijskih, zajedničkih napora oko očuvanja vitalnih obiteljskih vrijednosti, dotičući se 2013. godine kada se živo raspravljalo o naravi obitelji i roditeljskim pravima: »Doista, tijekom glasovanja o prijedlozima zakona da se svima omogući sklapanje braka odnosno pristup medicinski potpomognutoj oplodnji muslimani i kršćani mogli su surađivati na tim specifičnim temama jer te dvije religije dijele istu istinu o različitosti spolova i očinstvu odnosno majčinstvu.«
