Nova knjiga »Karlo i Zita Habsburški: Životni i duhovni put kraljevskoga para« francuske autorice Elizabeth Montfort u izdanju nakladničke kuće »Verbum« predstavljena je početkom svibnja u zagrebačkom Nadbiskupijskom pastoralnom institutu. Događanje je organizirala Hrvatska udruga za beatifikaciju kraljice Zite i Bratstvo bl. Karla, a susret je započeo euharistijskim slavljem u bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca koje je predslavio duhovnik udruge dr. Vlado Mikšić, u koncelebraciji s fra Šimunom Orečom i grkokatoličkim svećenikom o. Olehom Hirnikom iz Ukrajine.
Slijedilo je predstavljanje knjige i iscrpno autoričino izlaganje o životu i duhovnoj poruci službenice Božje Zite i blaženoga Karla. O. Oreč iznio je svoja sjećanja na caricu Zitu, koja mu je poklonila križ s osobnom posvetom. Domaćin događanja i prevoditelj bio je predsjednik udruge Claude Grbeša. Kako je istaknuo dr. Mikšić, cilj okupljanja nije nostalgija za monarhijom ili bilo kakav politički povod, nego promicanje duhovnih vrijednosti. Euharistiji i promociji knjige nazočio je i kulturni ataše iz Instituta »Liszt«, mađarskoga Kulturnoga centra u Zagrebu »Zoltán Thúróczy« te praunuk nadvojvode Franje Ferdinanda sa zagrebačkom adresom vojvoda Karl von Hohenberg.
Glavni urednik »Verbuma« mr. Petar Balta osvrnuo se na život carskoga para te je rekao kako ih je pogodilo poslovično najteže iskušenje – iskusiti moć i bogatstvo, a potom sve izgubiti te se suočiti s progonstvom i bijedom. Usprkos mučnoj situaciji u kojoj su se našli, supružnici su ostali postojani u vjeri, bračnoj ljubavi i obiteljskom zajedništvu, istaknuo je Balta.
Autorica Elizabeth Montfort, pravnica i filozofkinja te bivša zastupnica u Europskom parlamentu, podrobno je opisala lik Zite, carice i kraljice, supruge i majke, u različitim životnim situacijama. Princeza Zita od Bourbon-Parme, rođena 1989. u Italiji, razmišljala je o redovništvu, no kada se upoznala s nadvojvodom Karlom Austrijskim, rodila se ljubav i 1911. carski se par vjenčao. Vladali su od 1916. do 1918., među ostalim i kao posljednji mađarski i hrvatski kralj i kraljica. Isticali su se brigom za svoje narode i nastojanjem oko mira. Karlo je bio jedini vladar koji je podupro mirovne inicijative pape Benedikta XV. U braku su dobili osmero djece, za čiji su se katolički odgoj predano brinuli. Cilj Karlova života bio je pokušati prepoznati Božju volju na najjasniji način i ostvariti ju na najsavršeniji način, kao car i kralj te kao suprug i otac obitelji. Od početka je svoj položaj shvatio kao svetu službu za svoje narode. Njegova je osnovna briga bila slijediti kršćaninov poziv na svetost, pa i u političkom djelovanju. On može biti uzor hrvatskim, ali i ostalim europskim državnicima, da poput njega shvaćaju obnašanje vlasti najprije kao služenje Bogu i vlastitomu narodu i da se zauzimaju za očuvanje kršćanskoga identiteta Europe te se istinski zalažu za mir i jedinstvo Europe.
Nakon sloma Monarhije par je morao napustiti Austriju. Za vrijeme progonstva na Madeiri Karlo je obolio od upale pluća i darovao svoj život Bogu za svoje narode preminuvši u 34. godini s pogledom upravljenim prema Presvetomu Sakramentu kojega je toliko volio, izgovorivši: »Neka bude volja tvoja… Dođi, Isuse«, a Zita je ostala mladom udovicom sa sedmero djece, očekujući osmo. Papa Ivan Pavao II. 3. listopada 2004. proglasio je blaženim cara i kralja Karla I. (IV.) Austrijskoga, vladara njegovih roditelja, zahvaljujući kojemu je dobio i ime Karol. Karlovim je spomendanom proglašen upravo dan vjenčanja sa Zitom. Njihov je brak bio primjer ljubavi, ali i suradnje i prihvaćanja. Danas, kada je obitelj izložena ozbiljnim napadima, cilj je udruge predočiti ljudima uzoran primjer carskoga i kraljevskoga para, postojanoga u ljubavi i kršćanskim vrlinama.
»Blaženi Karlo kao vladar nije uspio u svim svojim nakanama, u nastojanjima da očuva mir i da se vrati na prijestolje. Jedino u čemu je uspio osnivanje je ministarstva za socijalna pitanja, bio je prvi državnik koji je uspio u tome. Međutim, uspio je očuvati vjeru, nadu i ljubav, što je u Božjim očima najvažnije. Zbog toga ga je Katolička Crkva proglasila blaženim. Zita je bila prije svega supruga i majka. Bila je suputnica i savjetnica svojemu mužu i neumorno se brinula za katolički odgoj svoje djece«, istaknula je autorica Montfort.
Nakon što je je 1981. dopušten povratak u Austriju, Zita je boravila kod kćeri Elisabeth u gradiću Waldsteinu, gdje se susretala s hercegovačkim franjevcima koji su djelovali u obližnjem Frohnleitenu. Fra Šimun Oreč opisao je svoj doživljaj carice, kojoj je udijelio bolesničko pomazanje: »Ona je bila vrlo jednostavna žena. Zamislite hercegovačku baku koja sjedi i moli krunicu, to je bila Zita.« Carica je umrla 1989., u 96. godini, a 2008. proglašena je službenicom Božjom. Kauza beatifikacije započeta je 2009. u biskupiji Mans, u Francuskoj, u kojoj se nalazi opatija sv. Cecilije u Solesmesu, gdje je Zita rado boravila i u kojem je bila položila zavjete oblature 1926. Članovi udruge, koji su 2022. obilježili 100. obljetnicu smrti bl. Karla, nadaju se da će biti proglašena svetom zajedno sa svojim suprugom, čime bi poput bračnoga para Martin, roditelja sv. Terezije od Djeteta Isusa, i oni postali primjerom vjere i nade te kršćanskoga braka supružnicima današnjice.
Promocija je zaključena mišlju da je bl. Karlo moćan zagovornik za domovinu Hrvatsku koju je volio, uvijek naglašavajući da ona pripada zapadnomu kulturnomu krugu.
