RAZOTKRIVANJE NA DANU GRADA ZAGREBA Od zagovora kulture smrti u Gradskoj skupštini do bubnjarskoga »performansa« uz misno slavlje

Priznanja Grada Zagreba uručena su na svečanoj sjednici Gradske skupštine
Nizom dvojbenih odluka zagrebačke gradske vlasti pobuđuju sumnju da njihova politika ne služi općemu dobru, nego provođenju određenih ideoloških zasada

Teško bi se moglo osporiti stajalište da se bilo kakva politika može voditi bez spominjanja ideoloških i svjetonazorskih pitanja. Vrijedi to i za državnu i za lokalnu razinu bavljenja politikom. No lako bi se moglo osporiti političko stajalište koje ispred svih praktičnih problema zajednice – dakle ispred općega dobra građana – kao prioritet neprestano »progurava« ideološka i svjetonazorska pitanja. A gorku sumnju da se takvo nešto događa u glavnom hrvatskom gradu pobudila je nedavna proslava Dana grada Zagreba i s njim povezana događanja u srijedu 31. svibnja.

Tužan epilog slučaja koji je uzdrmao javnost

Žalostan slučaj zagrebačke majke koja je u visokoj trudnoći pobacila dijete kojemu je u majčinoj utrobi dijagnosticirano maligno oboljenje na svečanoj sjednici o Danu grada Zagreba u Gradskoj skupštini na Gornjem gradu dobio je svojevrstan nastavak. Zbog okolnosti vezanih uz njezin »prekid trudnoće«, kako su to u službenom obrazloženju nagrade argumentirale zagrebačke gradske vlasti, u sklopu svečane sjednice spomenuta je majka dobila priznanje »Zagrepčanka godine«. Slučaj s kojim je u travnju prošle godine izišla u javnost autori obrazloženja predstavljaju kao čin hrabrosti u kojem je javni interes stavljen ispred osobne sigurnosti.

Da je vladajuća opcija u Gradu Zagrebu nedvojbeno pristrana prema zasadama kulture smrti, bilo je razvidno i iz čina uručenja priznanja ravnateljici bolnice na Svetom Duhu koja je, prema medijskim napisima i izjavama političara, u tu bolnicu poslana da bi ondje zaustavila »epidemiju priziva savjesti«

Kako ubojstvo nerođenoga djeteta postaje stvar od općega interesa društva, osim što se »estradizacijom« jednoga bolnoga slučaja žele ohrabriti i svi budući slučajevi pobačaja, iz spomenutoga obrazloženja nije razvidno.

Uručenje nagrade i govor laureatkinje bili su popraćeni gromoglasnim pljeskom predstavnika vladajuće političke opcije u Zagrebu te dijela drugih uzvanika koji su nazočili sjednici u Gradskoj skupštini, no ne i izaslanika zagrebačkoga nadbiskupa generalnoga vikara Zagrebačke nadbiskupije mons. Tomislava Subotičanca, čiji su dlanovi ostali hladni. Tko je sjednicu pratio uživo, taj je čin mogao iz prve ruke analizirati i dramaturški, ali bez uobičajene »progresističke« medijske aparature o pobačaju kao »prekidu trudnoće« i bez liberalnoga narativa o neograničenoj slobodi pojedinca. U tom slučaju pred očima promatrača ostala je samo brojna skupina ljudi, za koje se znade da im je povjerena dužnost rada na općem dobru društva, i koji tu zadaću »izvršavaju« tako što u jednoj od važnijih političkih institucija svoje zemlje plješću i kliču nad smrću nerođenoga djeteta. Može li se takav prizor prispodobiti društvu koje sebe želi zvati civiliziranim?

Zakulisni pokušaj vrijednosnoga obrata

A da je vladajuća opcija u Gradu Zagrebu nedvojbeno pristrana prema zasadama kulture smrti, bilo je razvidno i iz čina uručenja priznanja ravnateljici bolnice na Svetom Duhu koja je, prema medijskim napisima i izjavama političara, u tu bolnicu poslana da bi ondje zaustavila »epidemiju priziva savjesti«. Naime, bolnica na Svetom Duhu donedavno je slovila kao jedna od rijetkih bolnica u Hrvatskoj u kojima svi ginekolozi i ostalo medicinsko osoblje na temelju priziva savjesti odbijaju izvršavati pobačaje.

Izborom spomenutih osoba za priznanje Grada Zagreba pripadnici vodeće političke opcije u najvećem i najvažnijem gradu nacije koja se nalazi pred demografskim slomom dodatno su se u javnosti učvrstili u svojoj protivnosti kulturi života. Naime, spomenuta dodjela priznanja samo je jedna u nizu dvojbenih odluka kojima su se predstavnici vodeće političke opcije u glavnom hrvatskom gradu pozicionirali kao zagovornici ideologija suprotnih kulturi života. U tom kontekstu valja podsjetiti na naprasno ukidanje mjere »roditelj odgojitelj« i maćehinski odnos gradskih vlasti prema obiteljima s više djece, kao i na neke simbolične geste zagrebačkoga gradonačelnika, poput odlučnoga odbijanja da se organizatorima Hoda za život dopusti isticanje njihovih zastava na istaknutim javnim površinama u Zagrebu. Čini se i da je u Zagrebu na djelu zakulisni pokušaj vrijednosnoga obrata, koji su još sredinom prošloga stoljeća na Zapadu pripadnici »nove ljevice« – a zapravo neoriginalni intelektualni derivati marksizma – nazivali »maršem kroz institucije«. U takvu ideološku agendu uklapaju se i druga pitanja, čijim se zagovornicima predstavljaju zagrebačke gradske vlasti, poput tzv. prava LGBT zajednice.

Bubnjevi i liturgija – na dvadesetak metara

No u sklopu ovogodišnje proslave Dana grada Zagreba pojavilo se i pitanje koje se – uvjetno rečeno – tiče samo vjernika. Naime, mnogi koji su u predvečerje srijede 31. svibnja sudjelovali u misnom slavlju o svetkovini Majke Božje od Kamenitih Vrata na trgu ispred zagrebačke prvostolnice nisu mogli ignorirati neugodne zvukove bubnjeva koji su dopirali s Dolca. Prema kasnijim medijskim napisima, riječ je bila o »performansu« u povodu 75 godina djelovanja Kulturno-umjetničkoga društva »Ivan Goran Kovačić« koji je predvodila skupina znakovita naziva – »Zli bubnjari«. Međutim, okupljenima ispred zagrebačke katedrale prva misao zasigurno nije bila ona o umjetničkom »performansu«. Mnogi su opravdano posumnjali da je riječ o nekakvu »prosvjedu« protiv »molitve na javnom prostoru« ili protiv tradicionalne procesije kojom zagrebački vjernici već više od tri desetljeća iz godine u godinu slave zaštitnicu svojega grada. Što bi se uostalom i moglo očekivati od »zloga bubnjanja«?

Nameće se pitanje kako su lokalna javna tijela uopće mogla odobriti da se na Dolcu »performans« koji uključuje i glasne bubnjeve zbiva u isto vrijeme kada se dvadesetak metara dalje, ispred zagrebačke katedrale, događao liturgijski čin na otvorenom

Budući da su od početka »performansa« na Dolcu nazočni bili agencijski fotografi i drugi predstavnici medija, može se pretpostaviti da nije bila riječ o nekom spontanom okupljanju. Nameće se pitanje kako su lokalna javna tijela uopće mogla odobriti da se na Dolcu »performans« koji uključuje i glasne bubnjeve zbiva u isto vrijeme kada se dvadesetak metara dalje, ispred zagrebačke katedrale, događao liturgijski čin na otvorenom.

O slučaju možebitnoga ometanja misnoga slavlja, kakav je u hrvatskoj povijesti zabilježen posljednji put vjerojatno tijekom prvih godina nakon Drugoga svjetskoga rata, očitovanje smo tražili od zagrebačkih gradskih vlasti. Iz gradske službe za informiranje i medije Glasu Koncila priopćeno je da Grad Zagreb s »performansom« nema veze jer nije u njegovoj nadležnosti da odobrava javna okupljanja niti je, napisali su u odgovoru, tržnica na Dolcu izdala dopuštenje za taj čin. Međutim, iz Grada Zagreba, pozivajući se na objavljene medijske napise, najedanput postaju glasnogovornici performansa s kojim »nemaju veze« tvrdeći da »performans« nije imao loše namjere, nego je bio usmjeren protiv rušenja kuće Miletić u kojoj se okuplja KUD »Ivan Goran Kovačić«. To što se zbivao baš u vrijeme mise pred zagrebačkom katedralom, smatraju iz Grada Zagreba, stvar je pukoga »preklapanja« termina »performansa« i liturgije na otvorenom. Službe Grada Zagreba tvrde da je to stvar »puke koincidencije«.

Tijekom protekle dvije godine iluzije o fokusiranosti zagrebačkih vlasti isključivo na komunalna pitanja mogle su se hraniti izgovorima poput nespremnosti, uhodavanja u nove poslove ili repovima iz mandata prošle vladajuće opcije. No neka događanja u sklopu ovogodišnje proslave Dana grada Zagreba razotkrila su da namjere vladajućih u glavnom hrvatskom gradu nisu na tragu rješavanja »komunalnih problema«, nego na tragu ostvarenja jasno određenih ideoloških zasada.

Preimenovanje ulica važnije od nepokošene trave u gradu
Sporna dodjela priznanja na svečanoj sjednici o proslavi Dana grada Zagreba i »bubnjarski upad« u liturgiju pred zagrebačkom katedralom svojevrsna su kulminacija nastojanja koja su u glavnom gradu u travnju i svibnju počela bujati zbog dvojbenih političkih odluka vladajuće opcije. Jedna od takvih odluka bilo je i sporno preimenovanje desetak zagrebačkih ulica, među kojima su i ulice koje su dobile ime prema istinskim hrvatskim intelektualnim, kulturnim i duhovnim velikanima iz razdoblja prve polovice 20. stoljeća. Zagrebačke gradske vlasti prihvatile su inicijativu za preimenovanje ulica koja je došla iz nevladine udruge sa zagrebačkom adresom koja je spomenute zaslužnike dvojbenom metodom razlučivanja povijesnih zbivanja i uopće tanjušnom argumentacijom proglasila pripadnicima ustaškoga pokreta i suradnicima režima NDH. No uporno guranje ideoloških tema u fokus javnosti moglo bi se nazvati i uspješnom »diverzijom« pozornosti građana Zagreba. Jer pomalo je znakovito što sve ideološke teme do izražaja dolaze nedugo nakon što do javnosti dođu neki primjeri očite nebrige i nespremnosti zagrebačkih vlasti u suočavanju s osnovnim komunalnim pitanjima, kao što su urednost javnih površina, održavanje zelenih površina košnjom i redovit odvoz otpada.