Tekst čitanja preuzetoga iz Knjige proroka Zaharije slijedi nakon prorokova opisa nove obećane zemlje. Čini se da on sadrži prisjećanja na neki osvajački vojnički pohod, a vjerojatno je riječ o osvajanjima Aleksandra Velikoga nakon bitke kod Isa 333. pr. Kr. Bog je predstavljen kao zaštitnik »protiv onih koji odlaze i dolaze«, pa »tlačitelj ne će više ovud prolaziti«, a cijeli je vojnički pohod opisan kao pohod Božji. U takvu ozračju započinje poetski tekst današnjega čitanja koje se obraća »Kćeri sionskoj«, pri čemu prorok misli na stanovništvo Jeruzalema, te ga poziva da se raduje zbog povratka kralja. Slika je to koja podsjeća na izričaje proroka Izaije kad govori o povratku iz progonstva, gdje je Bog prikazan kao pastir i kralj koji će se pobrinuti za svoj narod. Kod Zaharije taj se »kralj« ipak razlikuje od Boga i uosobljuje posebnoga Božjega poslanika koji je »pobjedonosan«. Isti izraz može označavati i onoga koji prima pomoć i spasenje. Iz toga je korijena izvedeno i ime Ješua – Isus.
Kralj o kojem govori Zaharija bit će ponizan te će se odreći sjaja velikih kraljeva. Zato će i jahati na magaretu. Njegov pojavak označit će dolazak mira jer će »istrijebit’ kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema«, »istrijebit’ će luk ubojni«. Na taj način djelovanje toga kralja ujedinjuje u miru sjever, koji predstavlja Efrajima kao najsnažnije pleme sjevernoga kraljevstva, i Jeruzalem, kao središte južnoga kraljevstva. Ako je taj tekst nastao u 4. stoljeću, kako se pretpostavlja, onda valja misliti na neprijateljstva koja su postojala između Judeje na jugu, nastanjene Židovima, i Samarije na sjeveru, nastanjene miješanim stanovništvom. Taj će kralj »navijestit’ mir narodima«. Narodi su ovdje okolni, poganski narodi, pa se djelovanje toga kralja širi i izvan Izraela. Njegova će se vlast prostirati »od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.« To više nisu granice stare obećane zemlje, nego ovaj izričaj preuzima svečani naslov perzijskih, a onda i helenističkih kraljeva koji su bili kraljevi »od mora do mora«, pri čemu se mislilo na Sredozemno more s jedne strane i Perzijski zaljev s druge. »Rijeka« je Eufrat, a »rubovi zemlje« označavaju neograničenost toga kraljevstva. Novi kralj, koji je bez sumnje Mesija, vladat će cijelim poznatim svijetom i to je smisao završnoga retka.
Evanđeoski odlomak sastavljen je od dvije perikope. Prva je zajednička Mateju i Luki, a druga se nalazi samo kod Mateja. U prvoj perikopi Isus slavi Otca što je »sve ovo«, to jest otajstva kraljevstva nebeskoga, »sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima«. Mudri i umni u ovom su slučaju svi oni koji ne žele prihvatiti Isusovu radosnu vijest, posebice farizeji i pismoznanci koji su u Isusu vidjeli hulitelja, a u njegovim čudesnim djelima prepoznavali djela đavolska. Maleni su pak Isusovi učenici, oni koji prihvaćaju njegovu riječ i koji se s pouzdanjem na njega oslanjaju. To su oni koji se odriču samih sebe, uzimaju svoj križ i idu za Isusom, oni koji postaju ponizni »kao djeca« te su najveći u kraljevstvu nebeskom. Za takve Isus je jedini put k Otcu i jedini posrednik po kojem čovjek može upoznati Boga.
Druga perikopa sadrži Isusov poziv svima koji su »izmoreni i opterećeni«. Njih potiče da uzmu njegov »jaram« na sebe. Taj se poziv čini apsurdnim. Kao da Isus već onemoćalima i izmorenima želi natovariti još i svoj jaram, kao da ih želi još više opteretiti. No taj jaram Isusov je način života: življenje u krotkosti i poniznosti. Isus takvim životom ostvaruje starozavjetnu sliku poniznoga sluge patnika iz proroka Izaije. »Jaram« je u Isusovo doba bio česta slika kojom su Židovi označavali Zakon i zakonske propise koji su ravnali cjelokupnim životom židovskih vjernika. Kad poziva učenike da uzmu njegov jaram, Isus im zapravo pokazuje da put u kraljevstvo nebesko nije vršenje propisa starozavjetnoga Zakona, nego ulaženje u najuži odnos s njegovom osobom. Učeći od njega, prihvaćajući njegov način života u poniznosti i krotkosti, vjernici ulaze u kraljevstvo nebesko.
U odlomku iz Poslanice Rimljanima apostol Pavao jasno razlikuje one koji »žive po tijelu« i teže smrti od onih koji »žive po Duhu« i koji teže životu i miru. Tada se obraća svojim naslovnicima, kršćanima u Rimu, te im potvrđuje da oni nisu u tijelu, nego u Duhu, »ako Duh Božji prebiva« u njima. Duh Božji ostvaruje jedinstvo kršćana s Isusom Kristom i zapravo ih združuje s njime, tako da i kršćani imaju dijela u Kristovu uskrsnuću i u njegovu životu. Duh koji prebiva u kršćanima počelo je uskrsnuća svakoga od njih. Prihvativši Duh Božji, kršćani su postali djeca Božja te više nisu njegovi robovi, nego baštinici njegovih dobara, primljeni u samu njegovu obitelj. Stoga oni imaju sigurnost života vječnoga, dok god Duhom usmrćuju tjelesna djela. Pavao još uvijek govori o onim djelima Zakona za koja su Židovi mislili da im osiguravaju spasenje, i o djelima kojima su pogani htjeli steći naklonost božanstava ili mudrost i sreću. Ni jedno takvo djelo nije sposobno od čovjeka načiniti dijete Božje. Samo usmrtivši ta dijela i živeći po Duhu Isusovu i Duhu Božjem, čovjek postaje slobodan baštinik života vječnoga.
