Od ranoga jutra oko karlovačkoga Dubovca rojili su se autobusi i automobili. Bila je druga lipanjska subota, slavio se sv. Josip zaštitnik domovine Hrvatske. Sudeći prema registarskim pločicama, u Nacionalno svetište sv. Josipa toga je jutra hodočastio reprezentativan uzorak hrvatske vjerničke populacije: »motorizirani« su hodočasnici, osim iz Karlovca i njegove okolice, pristizali iz Zagreba, Hrvatskoga zagorja, Slavonije, Primorja, Dalmacije, pa i izvan granica Lijepe Naše – iz susjedne BiH, iz Austrije, Njemačke…
Desetoga dana u lipnju na karlovačkom se Dubovcu održava spomen na događaj iz daleke hrvatske prošlosti, od 10. lipnja 1687., kada je onodobni Hrvatski sabor – stup oko kojega se stoljećima čuvala ideja hrvatske državnosti – Marijina zaručnika odlučio proglasiti zaštitnikom Hrvatske. Međutim, važna obljetnica nije bila jedini razlog zbog kojega se lipanjske subote u grad na četirima rijekama slila i ona peta, hodočasnička rijeka. Lako se u karlovačkom svetištu nazirao niz duhovnih razloga zbog koji su se ondje okupile tisuće ljudi.
Nedaleko od »svetih vrata« karlovačkoga svetišta stvarali su se dugi redovi vjernika koji su čekali na ispovijed. Već sat vremena uoči mise, koja je započinjala u 11 sati, svetište je bilo ispunjeno. Svetištem je odzvanjala molitva krunice u čast sv. Josipa. Mnogi su prije mise zapalili svijeću pred kipom sv. Josipa, izmolili svoju molitvu Marijinu zaručniku, učinili molitveni ophod i dodirnuli kip u kojem mnogi prepoznaju čudotvornu snagu i privlačnost. Misu je predvodio gost iz Zagreba, dr. Jakov Rađa, u zajedništvu s domaćinom rektorom svetišta mons. Antunom Senteom, karlovačkim svećenicima i svećenicima koji su iz raznih dijelova Hrvatske predvodili skupine hodočasnika.
A da bi sve u svetištu inače funkcioniralo, mons. Senteu potrebna je i svojevrsna vojska suradnika, koja okuplja 150-ak vjernika. Većinu njih rektor svetišta sv. Josipa »regrutira« iz svoje dubovačke župe Blažene Djevice Marije Snježne, čiji redoviti život u jeku velikih zbivanja oko svetišta često u općoj vjerskoj javnosti ostaje pomalo u sjeni. Odnos između svetišta sv. Josipa i dubovačke župe zapravo je vrlo logičan, čak i očekivan – gledano iz biblijske perspektive. Naime, baš kao što su Marija i Josip svojedobno bili komplementarni u svojoj skrbi za dječaka i mladića Isusa, tako se i svakoga tjedna Marijini »vojnici« iz dubovačke župe brinu da Josipovim hodočasnicima u Karlovcu ničega ne manjka. Možda je Dubovac jedino mjesto Crkve u Hrvata na kojem se na taj način od nedjelje do nedjelje »reprizira« novozavjetno ozračje.
U jednoj takvoj »reprizi« uz hodočasnike ulovili smo i mladu Luciju Klarić, koja je na Dubovcu angažirana oko zajednice mladih i njihova zbora »Agape«. Naime, u Zagrebu studira pjevanje na Muzičkoj akademiji pa je njezin doprinos šarolikomu vjerskomu mozaiku na Dubovcu zaista stručan i posvećen. Tridesetak mladih, kaže mlada karlovačka pjevačica, uvijek je na raspolaganju za sve što je potrebno da bi svetište na Dubovcu funkcioniralo. Odmalena je uključena i u aktivnosti zajednice križara, koji pak još od vremena »dobroga duha« Karlovca – mons. Marijana Radanovića – njeguju posebnu povezanost s karlovačkim Dubovcem.
»Mi mladi na Dubovcu uvijek se nekako nadopunjujemo, izmjenjujemo se kada je potrebno izvršiti i neka zaduženja, u skladu sa svojim obvezama. Za nas je ovo svetište glavno mjesto druženja, naše izvorište. Eto, neki su iz naše generacije izlazili u razne klubove, a mi smo oduvijek bili ovdje, odrastali smo skupa«, pojašnjava darovita dubovačka vjernica. Zajednica mladih koja se okuplja na Dubovcu naveliko je poznata i po još nekoliko angažmana poput književnih večeri, Holywina, animatorstva i oratorija za djecu, glumačke skupine, susreta »Mudrost starijih i snaga mladih«…
Uz spomenuti zbor mladih »Agape«, živahan je i dječji zbor »Josipove pahuljice«, a svojom mudrošću liturgijska gibanja na Dubovcu lijepo zaokružuje i zbor odraslih »Sv. Josip«. Mons. Senteu na raspolaganju je i posebna skupina »operativaca« za terenske poslove, koja se okuplja pod nazivom »Josipovi radnici«. Na raspolaganju je na Dubovcu redovito i skupina čitača, pa tako samo rijetki pamte dane u kojima je svećenik s oltara sam čitao sva misna čitanja.
Jedan od stupova duhovne oaze na karlovačkom Dubovcu je i obiteljska zajednica. Ona okuplja četrdesetak članova, kaže jedan od njezinih angažiranijih članova Zlatko Stipković, kojega smo »ulovili« dok je hodočasnike upućivao u pojedinosti svetišta i raspored sadržaja. Otac je troje djece, a s obitelju se u Karlovac doselio iz Zagreba prije petnaestak godina. Osim što je u duhovnom pogledu kao angažirani vjernik dubovački »vojnik«, Stipković je i u profesionalnom smislu pripadnik Hrvatske vojske. »Nikada nam nije problem priskočiti u pomoć kada je nešto potrebno oko župe i svetišta«, napominje, misleći pritom i na svoju obitelj i na obiteljsku zajednicu u koju je uključen, te dodaje: »U svemu što se događa ovdje na našem Dubovcu pronalazimo veliku snagu za sve probleme. Ima ovdje puno veselja. Sve što radimo događa se bez nekoga grča, pritiska, iako se za ‘jačih dana’, kada ovamo dođe i po deset tisuća hodočasnika, trebamo dobro upregnuti. Ali, kada se sve zbroji, osjećamo da ljudi koji ovamo dolaze vole i istinski štuju sv. Josipa. On je vertikala u koju se trebamo ugledati, trebamo pokušati živjeti njegovim ‘tempom’.«
Moglo bi se osim Marijina zaručnika na Dubovcu nabrojiti još nekoliko vertikala tamošnjega duha. Budući da se osim »udarnih dana« na Dubovcu svakoga dana u tjednu nešto događa, uz rektora i župnika ondje djeluje redovito i dodatna duhovna »vertikala« – kapelan. Kao supsidijar u svetištu tu zadaću sada obavlja Zlatko Golubić, kojega mnogi zagrebački vjernici pamte kao dugogodišnjega župnika župe sv. Marije na Dolcu. Valja pritom dodati da je karlovačko svetište »velika ispovjedaonica« ne samo za vrijeme važnih hodočašća, nego i tijekom redovitih misnih slavlja. Uobičajena je zapravo praksa na Dubovcu da je za vrijeme mise jedan svećenik za oltarom, a drugi u ispovjedaonici.
Iz logističkoga pogleda bilo bi puno toga teže da na Dubovcu ne djeluju i tri časne sestre članice redovničke zajednice Kćeri Božje ljubavi. S njihovim nas je djelovanjem u Karlovcu upoznala dubovačka »veteranka« s. Brigita Badanjak, koja je uz neke kraće prekide ondje prisutna 25 godina. Njoj sada pripada služba sakristanke. »S obzirom na svoje godine i budući da je ovo naše svetište jedno od življih u Hrvatskoj, još uvijek nekako ‘klapam’. Ali morat ćemo se pomladiti«, kaže s. Brigita, koja pamti i dane na Dubovcu iz vremena nezaboravnoga mons. Radanovića.
Uz s. Brigitu u sakristiji smo kratko zavirili i u knjigu misnih nakana: zdravlje u obitelji, mir u kući i u zajednici glavne su nakane s kojima se javljaju Josipovi štovatelji u Dubovcu, a ne nedostaje ni molitava za obraćenje bračnoga druga. Uostalom, veliku potporu, kako u duhovnom tako i u materijalnom pogledu, karlovačko svetište dobiva i od zajednice prijatelja i podupiratelja svetišta kojih ima osamstotinjak. Dubovac na njihovu potporu uzvraća svojim molitvama i slanjem »Glasnika sv. Josipa« na njihove adrese.
Na Dubovcu se 10. lipnja usporedno s proslavom velike obljetnice događao i susret molitvenih vjenčića sv. Josipa iz Hrvatske i inozemstva, kojih ima oko pet tisuća. Kao referentna točka u tom nam je pogledu poslužila Irena Rački, koordinatorica svih vjenčića, koja gotovo sve svoje slobodno vrijeme ulaže u svetište na Dubovcu. Inače je glavna medicinska sestra na očnom odjelu karlovačke bolnice. Vjenčića u čast sv. Josipa ima i izvan granica Lijepe Naše, osobito u Austriji i Njemačkoj, u kojima se tijekom posljednjih desetak godina našao velik broj Hrvata. Je li za takav angažman potrebna i »diplomatska putovnica«, pitali smo kroz šalu, na što nam je sugovornica odgovorila da je dovoljna i »putovnica sv. Josipa«, misleći pritom na sve one silne molitve u kojima se Josipovi štovatelji u svijetu mogu ujediniti bez obzira na granice i razne vremenske zone između njih.
Možda u toj vrsti »kozmopolitskoga« nepoznavanja granica leži tajna radosti koju smo mogli uočiti u mnogim članovima molitvenih vjenčića koje smo toga dana susreli u svetištu na Dubovcu. »Vi snimate za naše katoličke medije«, priupitala nas je Slavica Bačić iz Bjelovara. Ne čekajući odgovora, a ponosno držeći list molitvenih vjenčića sv. Josipa, odmah je predstavila i bjelovarske štovatelje Marijina zaručnika s kojima je došla u Karlovac. Ivan Velerajter Dubovac je upoznao devedesetih, kada je kao prognanik iz Lovasa – ponosnoga sela na istoku Hrvatske – hodočastio u Karlovac sa župom iz istarske Fažane. A trebalo je punih dvadeset godina da bi iskra sv. Josipa koja se u njemu tada javila zaživjela u jednom Josipovu vjenčiću. Ipak, u svojem Lovasu uspio je u posljednjih desetak godina okupiti tri vjenčića, u što je uključeno devedesetak molitelja, a četvrti je vjenčić u pokretanju.
