Isus je rekao apostolima: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti.« Ubijanje tijela nije samo izvršavanje nasilja. To su također pokušaji kada se ljudsko tijelo želi očuvati u što boljem izdanju pa se sprječavaju na njemu staračke promjene ili ga se želi plastificirati. Srećom, na dušu čovjek ne može djelovati tako.
Tko su oni koji ubijaju tijelo? Ponajprije su to oni koji su ubojice, koji žele pojedinca vidjeti mrtvoga. Danas se govori i o teroristima, ljudima koji druge uznemiruju oduzimanjem života, različitim nasilnicima ili bahatim ljudima, liječnicima kojima više nije cilj dobro pacijenta, poslodavcima koji ne žele u svojoj blizini imati čovjeka otvorena prema životu, karijeristima koji su spremni na sve kako bi se dočepali bolje pozicije. Kada se čovjek susreće s takvim ljudima, snažno Isus progovara: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.« No nije ubijanje tijela rezervirano samo za rubne zlobne ljude. Nipošto. Onaj tko tijelo želi osloboditi svakoga vremenskoga utjecaja, na neki ga način ubija. Kada se tijelo želi očuvati od promjena, nije li da ga se ubija?
Starost. Nitko je ne bi htio doživjeti! Mladi o njoj govore kao o nečem što ih ne dotiče. Uopće ne shvaćaju da će ih jednoga dana dohvatiti. Ljudi srednje dobi boje se trenutka kada će je osjetiti dok pomalo kroče prema njoj. Neprimjetno, svatko ulazi u starost. Tjelesne promjene neizbježno će uslijediti. Isusove riječi ostaju: »Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo.« Pa nisu li to danas kojekakvi televizijski liječnici koji govore o zaustavljanju procesa starenja, oni koji govore o tolikoj brizi za zdravlje da zaboravljaju kako starost neizbježno dolazi, oni koji nude čarobne tablete kako bi se čovjek riješio svih bolova, plastični ljepotani koji govore o nekakvoj neprolaznoj ljepoti na društvenim mrežama, a sami su primijenili bezbroj filtara ne bi li izgledali savršeno? Da, to je ubijanje tijela koje danas uznemiruje. Ubijanje prirodnoga procesa starenja, trenutci kada se ljudsko biće želi očuvati u savršenom stanju poput kiselih krastavaca u tegli (po mogućnosti bez konzervansa, ali se i oni ipak dodaju, samo se to susjedu uvijek prešuti). Nije isto gledati prepariranu pticu na zidu u vlastitoj kući i vidjeti je u letu, ili leptira koji je pritisnut pribadačom na stiropor za razliku od onoga koji uživa u cvjetnom polju. Možda su se za uspomenu izabrali najbolji primjerci, ali u životu su češći oni manje uzbudljivi, oni koji su toliko svakidašnji da se više ne primjećuju.
Ivan Zlatousti objasnio je jasnu povezanost tijela s dušom: »Sve sadašnje propada kako biste mogli vidjeti otkrivenu ljepotu duše. Ako je ona donositeljica ljepote i života, onda ona sama mora biti izvrsnija. Nije tijelo ono u čemu leži ljepota, već ono što je duša izlila na svoju supstancu. Želim da volite ono što čini da tijelo izgleda takvo kakvo jest. Ako je duša zadovoljna, obasipa obraze ružama. Ako je u boli, uzima ljepotu i oblači je u tamnu haljinu. Ako je neprestano vesela, stanje se tijela poboljšava. Ako je u tuzi, tijelo postaje slabije i tanje od paukove mreže. (…) Tako su zapravo i mnoge žene koje nisu lijepe po izgledu, izvukle mnogo milosti iz duše, za razliku od onih briljantnog cvata koje su zbog neljubazne duše pokvarile svoju ljepotu.«
Vjernik se osjeti uznemireno kada vidi oko sebe ljude koji odsijevaju različitim tjelesnim uspjesima. Pomisli se da ljepota leži na onom što je vidljivo. Na prvu svi zrače ispunjenošću, zadovoljnim životom, skladnom obitelju. A zapravo toliki su željeli samo očuvati, kao u formalinu, odnose koji su ih nekada ispunjavali. Zamrznuli su tijelo u misao koja je bila nekada, žive od sjećanja koja su počela blijedjeti, pokušavaju se prikazati uspješnima iako je to već odavno završena priča. Tada im jedino pomažu kojekakvi motivacijski govornici da ih podsjete na minule događaje. I dobro ih naplate.
Duša je jedino što se u savršenosti ne može zaustaviti ni lijekovima, ni operacijama, ni drugim pomagalima. Nju pokreće unutarnje zadovoljstvo u susretu s Bogom, u teškoći života, u nesebičnu darivanju, u pomaganju bližnjima, u služenju obitelji, u prihvaćanju kritike, u traženju oprosta. Ona se ne da mumificirati, nad njom čovjek zaista nema kontrolu, ali zna komu se može obratiti da iz onoga što mu je dano – izvuče najbolje.
Gospodine, daruj nam ljepotu duše koja će se napajati na Isusu Kristu jer je Bogočovjek jedini koji daruje zadovoljstvo koje unatoč tjelesnim prijetnjama ostaje u vijeke vjekova. Amen.
