U jedinoj bratovštini zajednice »Cenacolo« u Meksiku, »Cenacolo di Guadalupe«, koja se nalazi u mjestu Valle de Bravo, među dvanaest misionara koji se skrbe o napuštenoj djeci je i Mateo Mičić (31) iz Zadra. U »Cenacolu« je jedanaest godina, od toga u Meksiku četiri godine. »Cenacolo« u Meksiku na dvanaest hektara ima četiri kuće u kojima živi između 35 i 45 djece u dobi između dvije i 18 godina. Mogu primiti 80 djece. U nadležnosti meksičke organizacije DIF su napuštena, nezbrinuta djeca ili ona za koju službe procijene da se roditelji nisu sposobni brinuti za njih. DIF surađuje s »Cenacolom« i predlaže prihvat djece, među kojima budu i braća i sestre. Gotovo su svi misionari u toj zajednici iz Europe. Uz Matea je još jedna Hrvatica, a jedna djevojka je iz Meksika.
Djeca su raspoređena po uzrastu. U kući sv. Ante za djecu od dvije do 10 godina brinu se tri misionarke. U kući sv. Josipa o djeci od sedam do 12 godina, među kojima je i četvero blizanaca, brine se bračni par. U kući sv. Ivana Diega pet misionara, među njima i Mateo, brine se o djeci od 10 do 15 godina, a u kući sv. Petra su najstariji, od 16 do 18 godina, o kojima se brine bračni par odgovoran za cijelu zajednicu. Misija »Cenacola« u Meksiku otvorena je 1998. g., nakon što su Meksikanci vidjeli kako »Cenacolo« djeluje u Međugorju, gdje je počeo s radom 1992. godine. »Bili su zadivljeni zajednicom u Međugorju i molili su majku Elviru da otvori kuću u Meksiku. Prošlo je osam godina do realizacije.« »Cenacolo« se nalazi blizu glavnoga meksičkoga grada Ciudad de Mexica i guadalupskoga svetišta. Misionari žive s djecom 24 sata dnevno, brinu se o njima kao da su njihovi roditelji. Neka djeca nakon završetka srednje škole prvi put vide člana rodbine pa odu s njim živjeti. »Cenacolo« vidi je li to realno i ima li rodbina mogućnost prihvatiti djecu. Neki odluče studirati.
»Mislio sam da idem pomoći njima. Zapravo sam shvatio da su djeca pomogla meni«, rekao je Mateo za nedavnoga posjeta Zadru. »U tom zajedništvu dolazi do razmjene i obostranoga darivanja. Oni meni daju što oni imaju, jednostavnost, oprost. Djeca su sposobna u minuti sve oprostiti i zaboraviti. Imaju Isusa već u sebi. Samo ga ne znaju još definirati. Isusa im predstavljamo kao najveće što može biti, kao blago koje čovjeku ništa drugo na ovom svijetu ne može nadomjestiti. Isus je nešto najdragocjenije i najveće. Ja im nastojim dati ljubav, pokazati im kako čovjek može biti miran, dati im do znanja koliko velikih darova imaju u sebi, ohrabriti ih, navečer uz krunicu Božanskoga milosrđa ili priču iz Biblije, što će im dati snagu. Poslije će u životu, kad naiđu poteškoće, znati da su se tada osjećali mirno«, kaže Mateo. U zajednici uz talijanski govore i španjolski.
»Za mlade koji osjete misionarski poziv važno je da ga shvate jako ozbiljno. Moraju biti spremni odreći se dijela svoga života, jako puno moliti za taj poziv i gledati znakove koji se pred njih svakodnevno stavljaju. Moraju to održavati molitvom i stvarno čuvati taj poziv, gledati ga kao nešto veliko i lijepo jer nema veće ljubavi nego dati se i darovati se za druge, posebno za djecu. Majka Elvira kaže: ‘Postoji i rizik da se ode u misije i da se ne promijeni svoj mentalitet, da se u glavi ostane isti, čak i onaj koji je daleko od svoga doma.’ Kad čovjek dođe u misiju, treba prihvatiti te ljude i htjeti imati otvoreno srce za promjenu, da ga Gospodin ispuni.«
Mateo ističe da je djeci najpotrebnije i najbolje biti primjer. »Djeca ne žele da im se puno priča. Riječ je bitna, u pravom trenutku. Ali oni žele vidjeti život. Jako puno gledaju, oponašaju i žele čovjeka, da je s njima prisutan. Djeca prisiljavaju čovjeka da živi sadašnji trenutak, što je nekad jako teško, naporno«, kaže Mateo, kojemu je primjer sv. Ivan Bosco. Kad igraju nogomet, uče ih da ne govore ružne riječi, da zamole oprost ako uvrijede ili pogriješe, osnovne kršćanske vrijednosti. »Trebao bih biti prvi primjer u svemu. U nogometu me uzmu emocije pa sam se prvi morao kontrolirati, dati im sebe za primjer. Oni sve kopiraju što vide od nas misionara«, ističe Mateo.
Svake subote misu im dođe služiti jedan od trojice svećenika karmelićanina iz samostana »Maranatha«. »Temelj svega je susret s euharistijskim Isusom, kaže majka Elvira. Tako započinjemo dan, imamo najmanje sat vremena klanjanja u danu. Svako jutro nakon sata klanjanja molimo jutarnju časoslova, zatim molimo krunicu s djecom, djeca razmatraju otajstva. Onda idu u školu, neki u školu za djecu s posebnim potrebama ili na aktivnosti, likovnu, glazbenu. Kad se ode u misije, jako je bitno djeci donijeti Isusa. To je najvažnije što mogu dobiti od nas. Može im se dati naobrazbu, ali ako im se da Isusa, ispunit će svoj maksimum. To je najveće što mogu dobiti kroz molitvu«, ističe Mateo.
»Cenacolo« okružuje siromaštvo, pa se dogode i krađe iz zajednice. »Ti ljudi nemaju za jelo, žive u oskudici, a vide nas koji imamo, jako dobro živimo od Božje providnosti. U Meksiku se često vidi policija, naoružana, i izgleda opasno. Neobrazovani mladi ulaze u kriminal zbog lakoga novca, što oni možda i ne smatraju kriminalom.«
Mateov misionarski poziv počeo je u Lurdu 2010. g. Svake godine »Cenacolo« održava susret za starije mladiće u nekom marijanskom svetištu. Tada je Slovaka Petra pitao kakav je osjećaj biti u misiji, što se ondje događa. On mu je ispričao svoj misionarski put i život. »Išao sam moliti Gospu u špilju ukazanja. Pitao sam: ‘Gospe, koji je moj put, koje korake trebam učiniti? Kakav je moj poziv, gdje trebam dalje ići?’ Tada sam bio pet godina u zajednici i osjetio sam da se trebam dati, da moram napraviti korak, nešto učiniti i ići naprijed. Svake večeri tjedan dana molio sam pred Gospinim kipom u Lurdu. To je bilo sjeme misionarskoga poziva koje se u meni začelo«, sjeća se Mateo.
Nakon tri godine otišao je u Meksiko. »U te tri godine shvatio sam da ne mogu biti skrštenih ruku, nego moram djelovati, nešto učiniti. Moram htjeti unutar sebe i boriti se za taj poziv. Bili su razni znakovi kao pečati, potvrde toga poziva«, ističe Mateo. Jedan od njih bila je i izložba o misionaru Anti Gabriću održana baš u vrijeme Mateova boravka u Zadru. Providnost ga je odvela na taj događaj, uzeo je letak o Gabrićevu misionarskom životu i to mu je, uz ostalo, bilo poticaj za misionarski poziv. »Vidio sam da je to to. U Vrbovcu, matičnoj kući za Hrvatsku i BiH, odlučio sam da ću još intenzivnije i jače živjeti zajednicu, posao i molitvu, pomoć drugima. Tako sam se zavjetovao pred Bogom. Kad sam došao u Vrbovec, potvrda mi je bila i što smo često odlazili u Šišinec, malo mjesto pokraj Siska, raditi neke poslove. U Šišincu sam našao mir i trenutak kad sam mogao više razmišljati o pozivu. Crkva je bila razrušena u Domovinskom ratu, nije postojalo vječno svjetlo, svetohranište je bilo oštećeno. Sve smo to obnovili«, kaže Mateo.
Dvije godine od Mateove molitve u Lurdu u Vrbovec je 2010. g. došla majka Elvira. Bio je to njezin posljednji dolazak u Hrvatsku. »Tada je učinila velik potez. U Selskoj, kod kuće za djevojke koja je nekoliko kilometara od muške – hodala je bosa u snijegu. Onda su sve djevojke trčale za njom. Bio je to njen posljednji čin ljubavi u Hrvatskoj koji smo vidjeli. Nedugo potom don Ivan Filipović, naš duhovnik za Hrvatsku s kojim sam razgovarao o želji da odem u misije, rekao mi je da idem u Italiju. To je bio novi korak. Momci su mi rekli da moram biti još ozbiljniji u molitvi, budniji. U ožujku 2013. krenuli smo u Italiju, gdje sam bio pola godine. Radio sam u vinogradu, a 20. rujna 2013. otišli smo u Meksiko. Mjesec dana prije polaska pripremali smo se, slušali kateheze majke Elvire, njezine nagovore o misijama. Don Eugenio je svećenik u ‘Cenacolu’ zadužen za misije i išao je s nama četvoricom: Poljakom Hubertom, posvećenim u zajednici, Talijanom Markom, Španjolcem Gregorom i sa mnom. Majka Elvira ima 80 godina i više ne može govoriti, nego priča preko nas. Mi smo njena karizma. Ljudi koji poznaju zajednicu svjedoče: mi smo njen govor, ruke, jezik, njeno ponašanje. Na nama je da prenosimo njezinu karizmu. Prepustila se Bogu, u kolicima je. Toliko se ponizila, drugi se moraju brinuti o njoj. S njom su osobito redovnice iz zajednice i o. Stefano. Majka Elvira uvijek je puna života. Zaspi, ali samo deset minuta i čim otvori oči, odmah joj bude smiješak na licu. O. Stefano kaže: ona se smije životu. Ima u sebi tu iskru života. Velikodušno pati, podnosi križ s radošću i sa snagom svih nas koji smo oko nje. Ali uvijek ima osmijeh«, poručuje Mateo, ističući riječi majke Elvire: »Znam dobro da mogu samo zahvaliti na činjenici da su mnogi mladi postali misionarima jer ništa od toga nisam planirala. Bog ih je potaknuo u srcu, a ja sam taj poticaj radosno prihvatila. Moja je jedina želja da Gospodin pobudi u srcima mnogih mladih svete i čiste pobude i dade im hrabrost da slijede Božji put.«
Misije za napuštenu djecu i onu s ulice javile su se u srcu nekoliko mladih, osobito Nikole, pokojnoga člana »Cenacola«. Cijeli svoj život i bolest prikazao je da »Cenacolo«, poput dobre majke, prihvati siročad i djecu jer se baš u djetinjstvu stvaraju duboke rane koje poslije dovode do zla, droge i nasilja. Nakon godina molitve Providnost, koju nazivaju svojom vjernom, neumornom i velikodušnom pratiteljicom, projekt misije učinila je stvarnošću. U dalekim zemljama prihvatili su djecu najprije u Brazilu, zatim Meksiku, Peruu, Liberiji itd.
Misionarske obitelji, volonteri, časne sestre i posvećena braća na određeno vrijeme ili cijeli život daruju se napuštenoj djeci, brinu se za njih i odgajaju ih. No u svom svestranom odgoju za iskrenost, djecu ne žele zbuniti svojim ulogama pa djeca misionare ne zovu mama i tata, nego: striče i teto. »Nemamo namjeru zamijeniti biološku obitelj djeci, nego biti od pomoći. Zato su za djecu koja imaju poznate roditelje i srodnike organizirani posjeti. Sa socijalnim radnicima procjenjujemo kad je i je li moguće dijete ponovno smjestiti u njegovu biološku obitelj ako su ispunjeni uvjeti i ako dijete želi. Svojom edukativnom metodom potičemo obiteljsko ozračje, da se dijete može osjetiti prihvaćeno i voljeno. Tako ozdravljaju rane uzrokovane napuštanjem i dijete stječe povjerenje u sebe i okolinu. Naše misije nisu okružene visokim zidovima niti imaju zaključana vrata. Dijete mora ostati zbog osjećaja da je voljeno, a ne zbog straha«, prenosi Mateo poruku »Cenacola«, ističući da u obiteljskoj toplini dijete osjeti ljubav i može se istinski realizirati. Zato je život organiziran u skupinama do desetero djece da žive s misionarima »Cenacola«, koji kršćanski služe i odgajaju za radost života.
