Triput se dnevno Crkva u molitvi spominje blagosti anđeoskoga pozdravljenja. No blagi pozdravi anđelâ toliko su rijetki da se u Pismu ne i pomaljaju više no triput. Znameniti usklik: »Ne boj se!« tek je, naime, najčešća u nizu naredaba kojima dusi započinju razgovore s ljudima: »Na noge! Vrati se! Primijeti! Ne prilazi! Ne spuštaj ruku! Skini obuću! Ustani i jedi! Uzmi dijete! Objavi! Napiši! Vidite! Sjetite se! Idite!« Zapovjednost nebeskih glasnika ipak ne će biti znakom osobite grješnosti slušatelja: ta i samomu je prvaku apostola anđeo u jedinom susretu izrekao čak pet zapovijedi. No trojcu koji osobito pozdravljaju anđeli umah i otkrivaju razlog za takav nastup. Čudnovati »Zdravo!« Djevici je Mariji upućen jer je »milosti puna«; proroka Daniela dopao je naslov »miljenika« zbog poniznosti njegove riječi; a blagoslov »Gospodin s tobom!« sudcu je Gideonu anđeo razjasnio riječima: »Hrabri junače!«
Samoga je Gideona, koji je anđelov glas začuo dok je »vrhao pšenicu na tijesku«, taj pozdrav morao ozlojediti ili barem zabezeknuti. Ta koji bi hrabri junak vrhao na tijesku – u jami skrivenoj oku namjesto na gumnu naočigled svima? No snagu koju je Bog vidio baš u smetenom Gideonu na posljednjoj je od triju slika posvećenih četvrtomu izraelskomu sucu dao vidjeti i Nizozemac Gerbrand van den Eeckhout. Ulje na platnu »Anđeo se ukazuje Gideonu« ne odaje, naime, samo koliko je – i u širini poteza i u toplini boja – omiljeni Rembrandtov učenik slijedio svojega učitelja. Flamanski chiaroscuro koji je van den Eeckhout oplemenio zelenkastim sjenama otkriva i koliko je Gideon malen: niska stasa, ali i ponizna stava da mu je rod »najmanji u plemenu«, a on »posljednji u kući«. Kukavištvo mu možda priječi prepoznati anđela; no zbog svoje malenosti u ognju žrtve prinesene iz kukavelji razaznaje lice Gospodnje.
»Ugljen smo spreman da se užga«, zapisala je Francuskinja što je poziv na obraćenje razaznala u ljepoti lica jednoga Gospina kipa. Svetu Margaretu Bourgeoys – rođenu tek godinu prije Rembrandtova miljenika, 1620. – doista je krasila gorljivost oprječna kukavičluku. Kao vanjska članica družbe posvećene podučavanju siromaha, sama se sa trideset i tri godine ponudila da iz rodnoga Troyesa ode u nepostojeću misiju u Montrealu. Ali ondje je podigla mnogo više od oniske kapele i škole u poniznoj staji. Toplinu njezina redovničkoga doma oćutjele su »kraljeve kćeri«, planski doseljene sirote čijim je ženidbama redovito svjedočila, a širina putničkoga poslanja koji je namijenila sestrama Družbe Naše Gospe znanjem je besplatno bogatila i koloniste i domorodce. Dugo je Margareta čekala na crkveno odobrenje takva načina života; no da se junački prinese kao žrtva za život umiruće sestre, nije čekala ni tri časa.
