Sama odluka Arbitražnoga suda u Haagu o definiranju granice između Hrvatske i Slovenije, objavljena u četvrtak 29. lipnja, izazvala je veliko uzbuđenje u slovenskoj i hrvatskoj javnosti. Razlozi za to različiti su u Sloveniji i Hrvatskoj, premda je riječ o pitanju kojoj će državi pripasti koji dio kopna odnosno mora. U Sloveniji slovenska je politika stvorila uvjerenje da će arbitražna odluka ispuniti slovenska maksimalistička očekivanja i da će konačno to sporno pitanje dviju susjednih i prijateljskih zemlja biti riješeno. U hrvatskoj pak javnosti ostao je gorak okus što je Arbitražni sud donio ikakvu odluku, a ostalo je i nejasno je li hrvatska diplomacija dovoljno poduzela kad je Arbitražni sud nastavio i evo dovršio svoj posao glede slovensko-hrvatskoga graničnoga spora.
U hrvatskoj javnosti po objavljivanju pojedinosti koje ta arbitraža nudi, kao npr. da gotovo dvije trećine Savudrijske vale pripadnu Sloveniji, nastalo je i zgražanje. Mnogi su takvo rješenje doživjeli kao još jedan udarac i veliku nepravdu prema Hrvatskoj, koja je kroz dugu povijest bila izložena većim ili manjim teritorijalnim pretenzijama i otimačinama ili bliskih sila ili čak neposrednih susjeda, a evo baš to se želi i sada u 21. stoljeću i čak kad je Hrvatska samostalna država, članica Europske unije i NATO-saveza. Naime, mnogima u Hrvatskoj na zgražanje su i apetiti slovenske politike i volje nekoga međunarodnoga tijela, u konkretnom slučaju Arbitražnoga suda u Haagu, da se mimo svih načela međunarodnoga prava otme dio hrvatskoga teritorija.
Premda su slovenski i hrvatski narod stoljećima jedni uz druge, može se reći u stvarnim više ili manje dobrosusjedskim odnosima i da nikada nisu oružjem išli jedni na druge, mlada slovenska politika – nošena na krilima euforije što su Slovenci na neki način prvi put u svojoj povijesti stekli stvarnu i respektabilnu međunarodno priznatu državu – pokazala je spremnost čak na bezočno istjerivanje svojih i slovenskih interesa, očito baš ne mareći za dobrosusjedske odnose s Hrvatskom. Više nego očito takvo postupanje slovenske politike pokazalo se npr. prilikom ulaska Republike Hrvatske u NATO-savez kad je slovenska politika popustila u kočenju i pristupu Hrvatske tomu savezu tek na očit pritisak Sjedinjenih Američkih Država.
Gotovo još tvrđe stajalište zauzimala je slovenska politika prema ulasku Hrvatske u EU kočeći taj proces hrvatskoga pristupa tako da je svoje ambicije i apetite pokušavala maskirati u tobožnje europske interese i zahtjeve i blokirala napredak procesa pristupa. Premda je takvo ponašanje apsolutno nezamislivo među dobrim susjedima, slovenska politika vrlo ambiciozno pokušala je iskoristiti svaku priliku za zadovoljenje svojih apetita. Dok ostale članice EU-a za to nisu marile ili su se pravile slijepe, slovenska politika ucjenom je zapravo privoljela hrvatsku politiku te je ona pristala da se međudržavno granično pitanje umjesto po međunarodnom pravu na Međunarodnom sudu UN-a ili na Međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu rješava arbitriranjem na Arbitražnom sudu u Haagu. Stvarno mudro hrvatska je politika u tom nastojanju ukidanja slovenske blokade izborila da se to arbitriranje ne počne niti se donese odluka Arbitražnoga suda dok Hrvatska ne bude punopravna članica EU-a, jer je time onemogućeno daljnje ucjenjivanje slovenske politike.
Očito, proces arbitraže nije ni krenuo sa zdravih temelja zbog te ucjene slovenske politike te je već time bio onemogućen pošten i pravedan ishod toga arbitriranja. No čak ni to postignuće slovenske politike nije ispunilo njezine goleme apetite pa se slovenska politika nije libila pribjeći i manipulaciji i sudcima Arbitražnoga suda u Haagu, što je srećom Hrvatska razotkrila. Nezamislivo je takvo postupanje politike koja bi stvarno željela poštivati međunarodno pravo i koja bi željela njegovati dobre odnose s Hrvatskom. Ta slovenska politika, umjesto da se posula pepelom zbog svojih objektivno nekorektnih postupaka, insistirala je na nastavku rada Arbitražnoga suda na tom pitanju i danas presudu toga suda proglašava povijesnom.
Takvo agresivno ponašanje slovenske politike zapravo je, na kraju, spasilo Hrvatsku jer se u Hrvatskoj 2015. dogodio konsenzus svih političkih snaga o izlasku Hrvatske iz procesa arbitriranja na Arbitražnom sudu u Haagu, što je hrvatska politika, sa svoje strane – a uz začuđujuću ignoranciju i Arbitražnoga suda i relevantnih međunarodnih faktora – dosljedno provela ignorirajući i daljnji rad i samu odluku kompromitiranoga Arbitražnoga suda. Važno je i dobro što je hrvatska politika odbijajući svaku relevantnost odluci Arbitražnoga suda istoga časa ponudila i pokazala spremnost za bilateralne razgovore. Indikativno je da je slovenska politika – premda je poznato da čak kad bi arbitražnu odluku prihvaćale obje države, ta odluka mogla bi stupiti na snagu tek šest mjeseci nakon događaja i po uzajamnom dogovoru kako bi se ta odluka provodila – izazvala odmah tri incidenta time što su slovenski policajci prešli još uvijek vrijedeću crtu razgraničenja i ušli u hrvatske teritorijalne vode. Ima li to kakve unutarnje političke razloge, nije poznato, no da to nije niti može biti dobrosusjedska gesta vrlo je očito.
Glede rješenja graničnoga spora dobro je znati da ni jedna politička garnitura, bila formalna bila neformalna, ne smije niti može drugomu prepustiti dio svoga državnoga teritorija. Političari su samo upravitelji, a nisu vlasnici te ne mogu niti smiju otuđivati ono što nije njihovo, odnosno ono što pripada suverenoj političkoj naciji. U sadašnjim okolnostima također je vrlo važno da se osobito slovenski, ali i hrvatski građani umiju distancirati od politike koja tako lako posije zlu krv i stvori nemir. Ni odluka Arbitražnoga suda ni neko buduće konačno rješenje slovensko-hrvatskoga graničnoga pitanja ne smije dovesti u pitanje dobre odnose Hrvata i Slovenaca, slovenskoga i hrvatskoga naroda, a još manje članova Katoličke Crkve u tim narodima. A sadašnja odluka ne smije utjecati ni na razvijene oblike suživota na graničnim područjima u obje zemlje.
