Hrvatsko društvo suočeno je posljednjih godina s velikim identitetskim izazovima, koji nisu odraz njegovih unutarnjih napetosti, nego nastaju zbog pokušaja strukturnih promjena koje dolaze s njegovih rubova. Očituju se u događajima i procesima poput »parade ponosa« kojom se javnosti nameću teme, pravila i kriteriji, zatim u izrugivanju i čak ometanju vjerskih očitovanja, obezvrjeđivanju tradicionalnih simbola, sve do obilatih državnih dotacija i agresivne promidžbe novih političkih opcija koje ne samo što nemaju vrijednosno uporište u hrvatskom društvu, nego ga uopće nemaju.
Mnogi će protumačiti pojave kojima se intervenira u srž društva kao posljedicu »duboke države«, utjecajnih krugova koji u pozadini vuku konce i upravljaju političkim činiteljima, no to je samo dio istine. Mnoge pojave danas u Hrvatskoj pretaču se iz drugih društava, nameću joj se neprihvatljiva pravila koja drugdje vrijede. Složena struktura društva dovodi do pojava na koje se može utjecati znanjem i trudom, ali i onih koje se ciljano izazivaju zloupotrebom dobrohotnosti društva i slabošću njegovih obrambenih mehanizama.
U hrvatskom javnom prostoru često se promiče teza da čestiti domoljubi ne mogu ništa, dobronamjerni građani nemaju nikakve mogućnosti utjecaja na rješavanje bitnih političkih pitanja. No je li stvarno dotle došlo da većinsko raspoloženje u društvu nema nikakvu važnost pri određivanju njegove sudbine?
Bez svake sumnje zapadne demokracije, kojima pripada Hrvatska, sve više obezvlašćuju građane netransparentnim političkim odlukama. Istodobno Hrvatska je još jedno od rijetkih zapadnih društava prepoznatljivih po svojem identitetu. Kao takva ona je strano tijelo među društvima u kojima je nacionalni identitet izgubio na cijeni.
Sudeći po temama koje dominiraju hrvatskom javnošću, u tijeku je preobrazba hrvatskoga društva, ali ne u smislu evolucijskih procesa, nego kao posljedica djelovanja agresivnih struktura.
Društvena preobrazba može se događati na dva načina: autonomno, kad se društvo mijenja samo od sebe u skladu s unutarnjim procesima koji uključuju znanstvene, tehnološke i svekolike druge spoznaje i razmjenu s drugim društvima, ili pak nasilno, ciljanim djelovanjem utjecajnih skupina ili drugih država. Prvi oblik preobrazbe događa se neprestano u svakom društvu, a kad je riječ o ciljanoj preobrazbi, njoj su povremeno izložena manja društva koje njihova okolica sili na prilagodbu svojim potrebama.
Društveni trendovi na kraju 20. i početkom 21. stoljeća ključne su odluke prepustili tržištu i medijima, koji su se s vremenom stopili u jedno, postavši neka vrsta alternativne škole, parlamenta, vlade, pa čak i suda. Posljedica toga jest ujednačenost i nametanje općih mjerila oktroiranjem pravila koja izravno utječu na ponašanje građana.
Liberalni koncept uređenja društva bio je u tradicionalnim demokracijama jedan od nekolicine, a u međuvremenu je prevladao. Liberalne stranke u 20. stoljeću uvijek su bile rubne, dobivale su malo glasova. Ni danas ne dobivaju više, ali su zato sve druge stranke postale radikalno liberalne jer je ideja liberalizma kao vrijednosnoga relativizma i prepuštanja društva tržištu postala dominantna ideologija.
Zapadna društva u dvadesetom stoljeću imala su brojne značajke zajedničkoga identiteta nastaloga na kršćanskim izvorima, na kojima su se oblikovale opće vrijednosti, a u političkom smislu demokratske krjeposti poput spremnosti na dijalog, snošljivosti, prihvaćanja i hrabrosti. Danas se one tumače na sasvim drugačiji način, iskorištene kao kukavičje jaje za postupno preuzimanje javnoga prostora, a onda i političke vlasti.
Hrvatsko društvo ostalo je jedno od rijetkih koja su zadržala taj identitet. Ne valja pritom upasti u zabludu pa uspoređivati trendove u Hrvatskoj s političkim konceptima vladajućih struktura u pojedinim zemljama, nastalim često iz različitih motiva i u drugačijim okolnostima od hrvatskih.
Hrvatsko društvo odlikuje svojevrsni konzervativizam, ali ne toliko u političkom smislu, kao katalog političkih ciljeva nastalih u nekim idejnim školama, nego jednostavno kao poštovanje tradicije na kojoj se grade spoznaje za sadašnjost. Štoviše, ta društvena sklonost tradiciji i ne odražava se u dominantnim političkim konceptima u zemlji.
Vjera, domoljublje i miroljubivost slogani su kojima se kite određene političke opcije, neke samo ponekad, ali te vrijednosti nisu postale dio njihova političkoga koncepta.
Zašto je hrvatsko društvo takvo kakvo jest? U svakodnevnom životu uglavnom simpatično svima koji se s njim susreću, a u političkom smislu uglavnom im je neprihvatljivo. Zato što se uporno drži svojih vlastitih pravila i vrijednosti koje su mu omogućile da dobije državu. Primjerice, tradicionalna hrvatska vjernost Svetoj Stolici nije puka politička orijentacija, a još manje fundamentalistička zaluđenost. Riječ je o vrijednosnom usmjerenju duboko usađenu u dušu i um pojedinca, u sustav vrijednosti koji kao takav upravlja društvenim procesima. Hrvatska je izborila slobodu upravo zato što su te vrijednosti bile tako snažno izražene.
Međutim, kao takva Hrvatska se ne uklapa u najnovije trendove u svijetu koji je nekad bio kršćanski. Istodobno, Hrvati velikim dijelom crpe snagu iz svojih svetinja, one im služe kao motivacija i u konačnici kao potvrda vlastitih postupaka.
Uzmimo za primjer ono što je u Hrvatskoj najpopularnije, nogomet. Izbornik hrvatske nogometne vrste Zlatko Dalić upravo propovijeda tradicionalne, kršćanske, iskonske hrvatske vrijednosti i u njegovim riječima i postupcima mnogi pronalaze potvrdu vlastitoga vrijednosnoga sustava. Njegova je priča uvjerljiva jer svojim ponašanjem svjedoči vrijednosti poput vjere, upornosti, dostojanstva i poniznosti, i u tome pruža primjer drugima. Koliko je takvih svjedoka poput Dalića u Hrvatskoj, ali oni se ne bave nogometom pa ih se slabije čuje.
Unatoč trendovima koji su zahvatili i Hrvatsku, obitelj u hrvatskom društvu za razliku od mnogih drugih nije tek puka emocionalna motivacija bez sadržaja, nego stvarno uporište u svojem pravom značenju. Vjera je za mnoge Hrvate stvarni oslonac, unatoč tomu što se pojedinci koriste njezinim simbolima kao nekom vrstom modnoga dodatka ili sredstva agresivne identifikacije, pa time pružaju argumente protivnicima vjere i tradicije. No u Hrvatskoj se još uvijek ide na misu. U drugim zemljama crkve su nedjeljom prazne, a u Hrvatskoj odišu svečanim zajedništvom. U kontekstu dodirnih točaka između vjere i društvenih odnosa, koje se uvijek tiču privatnosti, doista bi se moglo reći da je najbolja terapija pojedincu u gruboj svakidašnjici nedjeljni odlazak na misu sa svim elementima toga čina, sakralnim i svjetovnim, s onim što se događa na misi i nakon mise pred crkvom.
Hrvatska je mala država, ona ne može poput većih zadavati pravila igre, nametati trendove, nego je osuđena prilagođavati im se. U takvim okolnostima vrlo je teško ostati vjeran sebi i sačuvati svoj identitet. U kontekstu opće liberalizacije svega koja je zahvatila svijet takva Hrvatska, rečeno nogometnim rječnikom, gubi u produžetcima. Ali utakmica još nije gotova.
Tu međutim prestaje svaka mogućnost usporedbe s nogometom jer pitanje identiteta nije pitanje pobjede, nego opstanka. Ostaje samo pitanje kako opstati kao prepoznatljivo društvo. Jer preobrazba se ne odvija samo kroz trendove, voljom većine, nego preko smišljenih, organiziranih i dijelom nasilnih projekata.
Jedna od takvih pojava koje nanose štetu kompaktnosti hrvatskoga društva, jugoslavizam, pokušaj očuvanja interesnih mreža i opravdanja vlastitih identiteta, postupno slabi. Gubi podlogu jer se Hrvatska nametnula kao međunarodni činitelj pa time nestaju i vanjski pritisci s ciljem integracije s istočnim susjedima. Preživljava još samo u oblicima što se daju uskladiti s krajnje liberalnim konceptima koji prevladavaju u svijetu i nisu naklonjeni vrijednostima koje vladaju u Hrvatskoj.
Ti koncepti naoko su vrijednosno neutralni, a zapravo su antivrijednosti jer svaki vrijednosni oslonac njima je smetnja. Riječ je tu o subverzivnosti kao tradicionalnom oružju krajnje ljevice, u međuvremenu pretvorenom u svojevrsno kulturno geslo, o homoseksualizmu i različitim oblicima spolne dezorijentacije koji se nameću kao neka vrsta spasenjskoga koncepta bez kojega čovječanstvo ne može preživjeti, o sebičnosti kao temeljnom kriteriju individualnoga odlučivanja, »intelektualnoj slobodi« kao oslobođenosti od svih vrijednosti, ideologiji »woke« koja rubne pojave u društvu nameće kao dominantne i naposljetku o kaosu kao metodi i konačnoj posljedici društvenoga djelovanja.
U političkom smislu te su tendencije pustile korijenje u obliku političkoga projekta »Možemo!«, koji je dio međunarodne mreže, svojevrsne »internacionale« koja ima svoje ogranke u više zemalja. Primjerice, u Španjolskoj identičan politički pokret s istim imenom (Podemos! – Možemo!) nastupa s istim porukama, ciljevima i metodama kao i njegov hrvatski blizanac. Taj koncept odlikuje se subverzivnošću, vrijednosnim relativizmom, iskorištavanjem općega nezadovoljstva s ciljem preuzimanja vlasti, stvaranjem kaosa u društvu, institucijama i javnoj komunikaciji, da bi dolaskom na vlast krenuo u izmjene zakona po svojoj volji i usporedno s tim u zbrinjavanje vlastitih pripadnika crpljenjem društvenih blaga.
Što u tim okolnostima može učiniti vlast s ciljem zaštite društvenoga identiteta, pod uvjetom da hoće? Borci protiv identiteta u međuvremenu su dijelom preuzeli vlast pa to pitanje utoliko postaje suvišno.
Gledajući vlast općenito, nije uvijek lako razlučiti u kojim je elementima dobronamjerna, a u kojima nije. Zbog složenosti političkih okolnosti i odabira prioriteta nekad je moguće istodobno tvrditi da je vlast nečiji sluga i da je borac za nacionalne interese.
Ni jedna zemlja nije otok u beskrajnom oceanu pa nije ni Hrvatska. Ne može ni jedno društvo živjeti isključivo po vlastitim pravilima, izolirano od utjecaja okolice. Nije moglo nikad, a posebno ne danas u uvjetima opće integracije i sveopće međuovisnosti u svim segmentima. U tom kontekstu valja promatrati i postupke vlasti, koja, ako pretpostavimo da je dobronamjerna, uvijek mora birati ne između dva, nego između više zala i donositi odluke za koje vjeruje da su dugoročno korisne.
Kritizirajući vlast, u današnjim društvenim okolnostima često zaboravljamo na ulogu pojedinca, običnoga građanina, koji se kune u nacionalne vrijednosti i posebnosti, a kao potrošač ili sudionik u društvenim mrežama gazi po tim istim vrijednostima. Često se to događa iz neznanja, ali nerijetko iz čiste sebičnosti. Što je onda uopće moguće očuvati i zaštititi?
Unutarnja arhitektura društva ovisi o bezbroj stupova, onih ključnih i onih rubnih, važnih i manje važnih, ozbiljnih i neozbiljnih, od samoga ustava preko zakona, pristupanja međunarodnim konvencijama, društvenoga statusa različitih kategorija građana, primjerice roditelja, pa sve do naoko sporednih događaja poput onoga kad igrač napusti reprezentaciju. Često su ta pitanja strahovito složena i nerazumljiva i teško je odrediti njihovu važnost.
Pritom pomaže znanje, zainteresiranost, a jedino su mjerilo vrijednosti. Strast je veličanstvena stvar kad služi kao potpora vrijednostima i razumu, a kad vrijednosti služe njoj, to je ružno i opasno.
Vlast u današnjim okolnostima ne može kao ranije utjecati na društvene prioritete. Ne može, a da ne izazove veliku štetu, sama usmjeravati društvo.
Ako je dobronamjerna, vlast može omogućiti da se u drugim društvima čuje autentični hrvatski glas, da ga shvate ozbiljno i da im bude prihvatljiv. Može nastojati da međunarodne strukture, poput primjerice Europske unije ili NATO-a, prihvate Hrvatsku kao činitelja i da joj pruže zaštitu.
Hoće li ju uvijek podupirati samo zato što je njihova članica? Ne će, jer im nije po volji, nego samo kad to ne mogu izbjeći jer se nametnula po pravilima koja vrijede za sve.
Svijetom vladaju neformalne strukture, bez oslonca u izborima, a ponegdje i u zakonu. Društvene mreže, koncerni, različite skupine, prigrabile su toliki utjecaj da su u stanju pomicati globalne poluge moći. Ne kriju što im je cilj: radikalni individualizam, sebičnost, rastakanje društvenoga identiteta, zanemarivanje zavičaja, obitelji, vrijednosti, vjere, stvaranje pojedinca podatnoga za manipulacije. Na vrhu tih mehanizama stoje pojedinci poput primjerice Sorosa, kao koordinatori novoga oblika slobode, lišene obzira i vrijednosti. Ne postoje formalne mogućnosti borbe protiv takvih utjecaja jer je njihov utjecaj uglavnom neformalan i prilagodljiv svim okolnostima.
Hrvatska je premala da bi im se otvoreno suprotstavila.
Što je onda moguće? Isticati svoje vrijednosti, biti im vjeran i onda kad ih se ismijava, svagdje gdje je moguće. Ne vjerovati onima koji i vjeru tumače proizvoljno i Bogom se koriste kao sredstvom za vlastite interese. Ići na misu, stvarno. Nedjeljom se lijepo odjenuti, djecu za ruku i na misu.
A u političkom smislu zauzimati mjesta za međunarodnim stolovima i pritom često stisnuti zube pred onima koji nas ne bi rado takve vidjeli ondje. Što to konkretno znači u kontekstu biračkih odluka? Eh, kad bi to netko znao, bio bi zreo za Nobelovu nagradu, a možda i za kanonizaciju. U svakom slučaju utakmica još nije gotova, protivnik igra prljavu igru, sudci su nenaklonjeni. Nije pitanje kako pobijediti, još manje poraziti nekoga, važno je samo ne izgubiti se.
