Zdrav bi razum nalagao životinje anđeoskoga imena ponajprije potražiti među pticama nebeskim. No obaviješten bi prirodoslovac znao da će životinjske anđele najprvo naći u moru – među ribama i mekušcima. Čitatelj pak Pisma ne će pogriješiti ako pogled željan anđela nanovo upravi u nebo, ali i odvrati od perja. »Silno velik« tabor Gospodnji, naime, katkad tek najavljuju, a gdjegdje i nadomještaju – kukci. Dok Knjiga Mudrosti ose progoniteljice Kanaanaca naziva »pretečama« vojske njegove, Božjega anđela poslana da istjera pogane Knjiga Izlaska i Knjiga o Jošui razaznaju u stršljenima. Prorok Joel usto »moćnim izvršiteljem« strašnoga dana Gospodnjega naziva skakavce – kukce nad kojima u Ivanovu viđenju kraljuje »anđeo Bezdana«. Zna li se da i ime poglavice đavolskoga Beelzebula označava »gospodara muha«, nije nerazumno ni »zloga duha od Gospodina« što je salijetao kralja Šaula zamisliti kao – muhu.
Muhina je moć upravo u smušenoj zujnosti što iznevjerava njezinu nezamjetljivu majušnost. To proturječje dijelom objašnjava zašto je – makar je iza sebe ostavio upečatljive anđeoske crteže i litografe, akvarele i ulja, čak i skulpture i objekte – Salvador Dalí najuvjerljivijega anđela dočarao baš na obojenoj suhoj igli Šaulova neupadljivoga mučitelja. »Kralj Šaul«, dio grafičke zbirke »Naša povijesna baština«, svoju uvjerljivost ipak ne duguje paranoično-kritičkoj metodi koju je ovjerio kralj nadrealizma ni »nuklearnomu misticizmu« proizišlu iz Španjolčeva povratka katoličkoj vjeri. Svjesna vjernost svetopisamskomu tekstu nalaže slikaru podsvjesnoga da istim sredstvom – crtom – prikaže suprotna djelovanja anđelâ koje šalje isti Gospodin. Crnilo podcrtava odlazak Duha Gospodnjega sa Šaulove okrunjene glave i pomazanih očiju; crvenilo ocrtava metež napada zloga duha na sva njegova osjetila.
Do dvadeset i druge godine Maria de la Concepción Barrecheguren y García – Dalíjeva sunarodnjakinja i suvremenica rođena 1905. – već je osjetila sav metež tjelesnih zala. Crijevna upala od koje je umalo umrla uskratila joj je i mogućnost školovanja i slobodu kretanja, a ni samu ju nije poštedjela duševna bolest što joj je na mahove oduzimala majku. Krhkost zdravlja okrnjena skrupuloznom savješću bila je razlogom zašto joj se san o ulasku u Karmel nije ostvario. No to ju ipak nije omelo da na hodočašću u Lisieux od svete Male Terezije svjesno izmoli još jednu bolest – tuberkulozu koja je iznurila i njezinu karmelsku zaštitnicu. Upadice bližnjih kako joj svetica nije mnogo pomogla buduća je blaženica dočekivala s upečatljivim mirom, uvjerena da je zlo patnje dar koji sam Gospodin pripušta svojim prijateljima. Stoga je i u sljepoći svojih posljednjih časova mogla naslutiti preobražaj. Kao Božja ličinka.
