Samo ono što se prihvati može se otkupiti, kažu crkveni oci. Dakle, ne smijemo osuditi svoju ovisnost, jer će nas ona onda uvijek proganjati. Ne možemo se izravno boriti protiv nje, jer onda ona razvija prejaku protusilu. Ovisnost trebamo preispitati prema čežnji.
Za čime čeznem ako pijem previše alkohola? Želim pobjeći od banalnosti svakodnevice, želim imati drukčiji osjećaj, želim se izdignuti iznad nizina svakodnevice kako bih s uzvišenijim osjećajem mogao doživjeti svijet ljepšim i ugodnijim. André Gide vidi razlog našemu opijanju u tom što bismo si htjeli stvoriti san o nekoj stvari jer tu stvar ne možemo dobiti. U opijanju kupujemo san o sreći jer uzalud jurimo za njom. Ali Gide ima tužno iskustvo: »Strašno je to što se nikad ne možemo dovoljno opiti.« Opijanje ne će nikada stvarno utažiti moju čežnju. U opijanju ću samo sanjati o sreći o kojoj čeznem. Ali ću pritom postajati sve nesretniji. Odustajem od hodanja konkretnim putovima koji me mogu dovesti bliže sreći.
Za čime čeznem kada se ne mogu osloboditi posla? Pokrivam duševnu rupu koja bi nastala kada ne bih imao nikakva posla. Pritom bježim od samoga sebe. Ne mogu samoga sebe podnijeti. Ne mogu podnijeti da u tišini susretnem samoga sebe i svoju istinu. Ili čeznem za priznanjem. Stoga činim sve više kako se ne bi dogodilo da me se ne zamijeti. Čeznem za nekom vezom kako bih samoga sebe osjetio, kako bih iskusio da sam dostojan ljubavi. Želio bih bezuvjetno biti prihvaćen, samoga sebe prihvatiti i moći ljubiti.
Radi se o tom da promislim do kraja o svojim ovisnostima. Kroz alkohol dobivam jači glas, no je li to dovoljno? Ne čeznem li za nečim više? Ne čeznem li za posve drugom stvarnošću, stvarnošću duha?
(Iz »Knjige o umijeću življenja« objavljene u nakladi Glasa Koncila)
