BISKUP PHOENIXA JOHN DOLAN Teškoće mentalnoga zdravlja ne priječe nas da budemo ljudi

Foto: Biskupija Phoenix
»Ljude slomljenih ruku ne definiramo po rukama. Jednako tako ne smijemo dopustiti da mentalni poremećaji definiraju osobe koje ih imaju, kao ni njihove obitelji«

Gungula ljetnih mjeseci vjerojatno je presudila što je nedavna najava Programa osnaživanja mentalnoga zdravlja Ministarstva zdravstva u javnosti prošla mahom neopaženo. Jer teškoće mentalnoga zdravlja – koje su prema procjenama zaslužne za oko 5 posto ukupnoga opterećenja bolestima u Hrvatskoj – ne pune inače tek stupce i minute medija, nego i povjerljive razgovore vjernika. Makar se o njoj rijetko govori s ambona, kriza mentalnoga zdravlja ne zaobilazi, naime, ni Crkvu: depresija i anksioznost samo su najpoznatiji među razlozima zbog kojih pomoć psihijatara, psihoterapeuta i psihologa traži sve veći broj vjernika. Ta pojava nesumnjivo nameće brojna pitanja: Kako je kriza mentalnoga zdravlja povezana s vjerom? I što je Crkva u takvoj krizi pozvana učiniti? Odgovore na njih dobili smo – na drugom kontinentu. Prije nešto više od pola godine biskupija Phoenix u Arizoni pokrenula je prvu biskupijsku službu za mentalno zdravlje. A do toga ne bi došlo da mjesni biskup John Dolan i sam nije doživio gubitak četiriju članova vlastite obitelji zbog samoubojstva uzrokovana teškoćama mentalnoga zdravlja. U iskrenu razgovoru biskup je otkrio kako bol pojedinca ipak može prerasti u izlječenje čitave zajednice.

Prošlo je pola godine od otvorenja ureda Službe za mentalno zdravlje u biskupiji Phoenix kojom upravljate. Što je u žarištu novoutemeljene službe?

U njezinu je žarištu trodijelni proces, čijim je prvim dijelom zagovaranje. Potičemo ljude iz političkoga i financijskoga svijeta da podupru napore institucija i stručnjaka koji proučavaju mentalno zdravlje. Još je važnija obrazovna sastavnica. Primjerice, potkrjepljivanje duhovnoga vodstva znanstvenim dokazima pomaže svećenicima i đakonima da izbjegnu pretjerano produhovljavanje teškoća mentalnoga zdravlja. No ključni je dio praćenje: to znači susresti se s ljudima koji se bore s teškoćama mentalnoga zdravlja i dati im do znanja da je Crkva tu za njih i da su voljeni.

Kako to konkretno postižete?

Posljednjih šest mjeseci pripremali smo facilitatore za ulazak u svijet praćenja. Oni ne trebaju postati psihološkim savjetnicima ili psihijatrima; oni trebaju popuniti praznine koje savjetovanje ili terapija ne popunjavaju. To ponekad znači dati ljudima siguran prostor za razmatranje Svetoga pisma bez usredotočavanja na mentalno zdravlje. A katkad to znači provesti ih kroz proces žalovanja ili proslaviti miljokaze njihova oporavka.

»Ako su osobe s teškoćama mentalnoga zdravlja zdravstveno stabilne i redovito praćene, mogu sudjelovati u svakoj crkvenoj službi. Ali ne moraju postati vođe da bi služili. Sama njihova prisutnost donosi vrijednost Crkvi. Pripadanje je također služba«
Kako osposobljavate facilitatore za tu zadaću?

Brojni su ljudi prošli uvodnu obuku za facilitiranje, a istodobno su sudjelovali i u državnom programu »Prva pomoć za mentalno zdravlje«. Tako će moći procjenjivati ponašanja povezana s mentalnim zdravljem u svojim župama i prikladno na njih reagirati, bilo da sami ponude pomoć bilo da ljude upute dalje. U budućnosti očekujemo da će ti facilitatori voditi »zdence« – mjesta posvećena mentalnomu zdravlju u svakom od petnaest naših dekanata.

Može li se takav naum ostvariti volonterskim snagama?

Jedan njegov dio može. Ali uglavnom smo obučavali ljude koji već imaju iskustvo vodstva u svojim župama. Uz svećenike i redovnice, oslanjamo se na 200-tinjak trajnih đakona koji opslužuju mnoge udaljene župe naše biskupije, prostrte na 113 000 četvornih kilometara. Za službu se zanimaju i laici, osobito oni koji su već uključeni u djelatnosti svojih župa. Na primjer, mnogi među njima dio su biskupijske službe za žalovanje koja pomaže ljudima tijekom i nakon pogreba njihovih najmilijih.

Inicijative za mentalno zdravlje u posljednje vrijeme bujaju u civilnom sektoru diljem svijeta. Koju osobitu vrijednost Katolička Crkva tu može ponuditi?

Rekao bih da je riječ o prostoru za meko slijetanje ili o služenju prisutnošću. Mnogi ljudi narušenoga mentalnoga zdravlja već prolaze savjetovanje, ali nakon toga ostaju bez širega sustava potpore. Crkva im može ponuditi mjesto okupljanja i dati im do znanja da su normalni: da nas teškoće s mentalnim zdravljem ne priječe da budemo ljudi.

Čini nam se da iza tih riječi postoji nešto osobno.

Nakon što sam zbog samoubojstva izgubio troje braće i sestara te šogora, osjetio sam da mi je Crkva ponudila ljubav i suosjećanje, ali ne i u vremenu nakon pogreba. Kada je moja sestra lani umrla od samoubojstva, sam sam potražio savjetnika. No u djetinjstvu ili na studiju trebao mi je netko izvana da me usmjeri na pravi put, da me pozove k sebi i provjeri moj mentalni puls. Crkva bi tako trebala pomagati – okruživati ljude brigom dok im se ne povrati osjećaj blagostanja.

Neuobičajeno je da se netko tko je prošao kroz takve traume aktivno zauzme u odnosu na njihov uzrok. Je li promjenu Vaše perspektive izazvao kakav poseban događaj?

Dio je te promjene proizišao iz savjetovanja i duhovnoga vodstva, ali za drugi sam dio samostalno morao prihvatiti stvarnost. Tijekom bogoslovije istoga sam dana zbog samoubojstva izgubio sestru i njezina muža. Nakon kratkoga vremena žalovanja bio sam kandidiran za predstavnika bogoslova, ali sam izgubio. Razlog je bio što su neki moji kolege bogoslovi smatrali da nisam dovoljno žalovao. Tada sam shvatio da ne smijem dopustiti da me se stigmatizira ili stavlja u okvire. Pripadam Crkvi, dijete sam Božje i ne ću dopustiti ljudima da me drugačije definiraju.

Otprilike 15 posto od gotovo 500 tisuća branitelja koji su preživjeli Domovinski rat pati od PTSP-a. Što Hrvatska može naučiti iz američkoga iskustva veteranskoga dušobrižništva?
Putovi su zbrinjavanja naših veterana različiti. Na primjer, Društvo svetoga Vinka Paulskoga podupire veterane koji žive na ulici. Njih ima mnogo pa Društvo naveliko surađuje s državnim i gradskim vlastima te drugim dobrotvornim društvima. Imamo i vojne kapelane koji služe veteranima u veteranskim bolnicama te mnoge službe »obgrljivanja«. Ali našu skrb ponekad remeti uplitanje vlasti i veteransko izbjegavanje pomoći.

 

Ta je misao potaknula Vašu službu?

Ljude slomljenih ruku ne definiramo po rukama. Jednako tako ne smijemo dopustiti da mentalni poremećaji definiraju osobe koje ih imaju, kao ni njihove obitelji.

Zamjetno ste otvoreno govorili o suočavanju s poremećajima u vlastitoj obitelji i potrazi za savjetovanjem. Gdje se ta otvorenost pokazala plodonosnom?

Ona mi je omogućila da postanem jedan od onih koji pate. Kad sam prošle godine iznio zamisao o misi za one koji su preživjeli gubitak zbog samoubojstva, predviđali smo da će se okupiti stotinjak sudionika. Ali došlo ih je deset puta više. Primio sam tisuće pisama zahvale jer ljudi nikada nisu bili čuli da biskup govori o tom problemu.

Čini se da u Crkvi postoji nevoljkost da se otvoreno raspravlja o teškoćama mentalnoga zdravlja te ih se svodi na znak moralne propasti društva ili na nedostatak valjane duhovnosti. Ima li istine u tom stajalištu?

Ne mislim da su te pojave neraskidivo povezane s teškoćama s mentalnim zdravljem. Istina je da postoji generacijski manjak duhovnosti, kao i to da je nedovoljna uključenost u sakramentalni i molitveni život Crkve uzrokovala globalnu apatiju. Ali to je samo jedan kolosijek. Izdvajanje ljudi iz života zajednice i njihova obuzetost virtualnim svjetovima bez istinskih odnosa također pogoršava teškoće s mentalnim zdravljem. To je svakako drugi kolosijek. A kada se ta dva kolosijeka ukrižaju s kolosijekom sklonosti pojedinca mentalnim poremećajima, lakše nastupe poremećaji, pogotovo kada izostane potpora. Ali to su samo činitelji, a ne jedini uzroci teškoća s mentalnim zdravljem.

Bez obzira na uzroke, čini se da je dijagnosticiranje mentalnih poremećaja sve raširenije. Svjedočimo li pandemiji viktimizacije, gdje se sve netipično naziva bolešću?

Danas ima slučajeva gdje ljudi poremećaje uzimaju za štake, što je pomalo paradoksalno jer donedavno nitko ne bi bio želio priznati da ima teškoća s mentalnim zdravljem. Savjetovanje ne bi trebalo biti tabuizirano niti bi ono ikoga trebalo navesti da pomisli da je nekako drugačiji. Mnogo je bolje da se ljudi obrate psihologu kada se suoče s problemom nego da jednostavno krenu dalje. U našem bogoslovnom sustavu svi bogoslovi moraju mjesečno pohađati individualno savjetovanje. Ne zato što imaju problema, nego zato što je savjetovanje normalan dio formacije.

Nije li to nalik liječenju zdravih?

Kada odlazimo vježbati u teretanu, ne smatramo to fizikalnom terapijom. Činimo to kako bismo poboljšali svoje tjelesno zdravlje. Isto je i sa savjetovanjem: pohađamo ga kako bismo poboljšali svoje mentalno zdravlje.

Mnogi vjernici rastuću potražnju za savjetovanjem pripisuju nedostatku ispovijedi.

Povijesno gledano, ispovjedaonica je svakako bila mjestom emocionalne potpore. No ljudi se uz savjetnike suočavaju s posve drukčijom stranom vlastite osobe.

Kako to mislite?

U ispovjedaonicu ljudi dolaze priznati grijehe, pokazati kajanje i izraziti čežnju za pomirenjem s Bogom. Ali savjetovanje pohađaju kako bi procijenili svoja emocionalna i intelektualna stanja te se njima pozabavili. U sakrament je ugrađen moment potpore, ali to nije ono čemu bismo trebali težiti pri ispovijedi. U ispovijedi je riječ o usavršavanju jedinstva duše s Bogom; kod savjetovanja je riječ o poboljšanju vlastitoga zdravlja. Jedno podupire drugo, ali dobar će ih savjetnik i dobar svećenik razlikovati.

Trebaju li svećenici biti i savjetnici?

Svećenici ne bi trebali težiti postati savjetnici, nego steći znanje o mentalnom zdravlju dostatno da razumiju stanje ljudi koje vode. Kad je riječ o teškoćama s mentalnim zdravljem, bolje je ljude uputiti dalje nego zakoračiti u svijet koji ne razumijemo. Također, stijeg savjetovanja danas preuzimaju mnogi laici. I sam za savjetnika imam laika.

Kada govorimo o razlikovanju, knjiga koju ste suuredili, »Odgovoriti na samoubojstvo«, predlaže da izraz »počiniti samoubojstvo« zamijenimo izrazom »oduzeti si život«. Ne umanjuje li to moralnu težinu samoubojstva?

Čin je samoubojstva iz više razloga teška materija. Oduzimate si život koji vam je Bog dao i ostavljate mnoge ljude u golemoj žalosti. To je uistinu grijeh – »promašaj«. Ali kad kažemo da je netko »počinio samoubojstvo«, pripisujemo mu racionalni izbor kojega nije bilo.

Kako to?

Kada osoba pokazuje naznake suicidalnih ideja, većinom su u pozadini teški fiziološki poremećaji. Njih ne možemo zamijetiti sjedeći nasuprot suicidalnoj osobi, ali oni svejedno umanjuju njezinu krivnju. Crkva to danas mnogo bolje razumije nego u prošlosti. Danas poznajemo brojne načine kako ljubeća obitelj i ljubeća Crkva mogu pomoći takvim ljudima, no ponekad ih ništa ne može osujetiti u samoubojstvu.

»Istina je da postoji generacijski manjak duhovnosti, kao i to da je nedovoljna uključenost u sakramentalni i molitveni život Crkve uzrokovala globalnu apatiju… Izdvajanje ljudi iz života zajednice i njihova obuzetost virtualnim svjetovima bez istinskih odnosa također pogoršava teškoće s mentalnim zdravljem… A kada se ta dva kolosijeka ukrižaju s kolosijekom sklonosti pojedinca mentalnim poremećajima, lakše nastupe poremećaji, pogotovo kada izostane potpora«
To ste i sami iskusili.

Moja je sestra Mary umrla od samoubojstva u listopadu. To joj nije bio prvi pokušaj. Nikada nisam upoznao osobu toliko okruženu ljubavlju i stručnom skrblju, a toliko željnu umrijeti poput nje. To ne znači da joj je nedostajalo molitve; gajila je duboku pobožnost prema sv. Tereziji iz Lisieuxa. Voljela je Boga, bilo je predivnih trenutaka kada je voljela sebe, a nesumnjivo je voljela i svoju djecu. Ipak, istodobno je u njoj bilo nešto čemu se nije moglo pomoći. To nije bilo razumno nagnuće.

Čini se da Crkva sve više naglašava kako psihološki i društveni činitelji u raznim slučajevima umanjuju krivnju. Ali ne vode li takvi naglasci k labavljenju morala?

Odavna Crkva naučava da su ljudi moralno i kanonski obvezani ići u crkvu. Zašto onda ljudi još uvijek ne pohađaju nedjeljnu misu, nego idu u druge crkve koje ih ne obvezuju?

Zašto?

Zato što osjećaju drukčiju obvezu. Moramo pomoći ljudima da ponovno promisle smisao dužnosti, čak i smisao moralnih zapovijedi.

Na što ciljate?

Jedna je od crkvenih zapovijedi da morate financijski pomagati trajno poslanje Crkve. Ali ako ljudima samo kažete da Crkvi moraju dati novac, oni će vam reći da ne moraju ništa. Bilo je dana kada su ljudi iz klupa činili sve što bi im svećenici rekli, no današnji vjernici žele znati zašto. Polovicu naših zajednica čine visokoobrazovani ljudi naučeni razmišljati izvan okvira i sve preispitivati. Zato ne žurim ustvrditi da ljudi jednostavno napuštaju moral; vjerujem da ga iskreno propituju. A ako im ponudimo istinske razloge za život u Crkvi i za poslušnost njezinu moralnomu kompasu, Crkva može jedino postati življa.

Crkva je u Hrvatskoj živa, ali i suočena s rastućom krizom mentalnoga zdravlja. Od 2021. do 2022. svjedočili smo gotovo udvostručenoj stopi samoubojstava među najmlađom populacijom. Mnogi to pripisuju socijalnomu distanciranju tijekom pandemije COVID-a. No koji drugi činitelji danas ugrožavaju mentalno zdravlje mladih?

Važno je znati da su ljudi koji pate od suicidalnih ideja većinom oni koji su se već sami povukli u sebe ili su ih drugi izopćili. A tinejdžeri su mnogo skloniji povlačenju. Od njih se očekuje da se društveno razvijaju, ali su također izloženiji različitim oblicima nasilja, što povećava napast da se samoizoliraju. Društveno je povlačenje katastrofa i sve što možemo učiniti da ga ublažimo pomoći će mladima.

Društvena izolacija ne pogađa samo mlade. Hrvatska ima najvišu stopu samoubojstava među osobama starijim od 65 godina u Europi, kao i jednu od najstarijih populacija u Europskoj uniji. Kako najbolje ublažiti osamljenost naših starijih?

Izolacija je doista glavni okidač samoubojstva. Zato su kalifornijski biskupi, kada je 2016. predstavljen prijedlog zakona pod nazivom »Liječnički potpomognuto samoubojstvo«, osmislili program »Briga o cjelovitoj osobi«. On je povezao bolnice i domove za starije osobe s obiteljima i župama, nudeći službu »obgrljivanja« za ublažavanje osamljenosti od koje mnogi pate. Kada je zakon konačno usvojen, otkrili smo da su se na njega pozvali samo malobrojni. No oni koji jesu uglavnom nisu imali obitelj oko sebe. Ne postoji besprijekoran sustav, ali kad god možemo otkloniti stigmu ili izolaciju, krećemo se u pravom smjeru.

Druga knjiga koju ste suuredili, »Kada voljeni umre od samoubojstva«, tvrdi da osobe koje su preživjele gubitak zbog samoubojstva ne trebaju samo iscjeljenje i utjehu, nego i nadu kako bi služili drugima. Ima li posebnih načina na koje osobe s teškoćama mentalnoga zdravlja mogu služiti Crkvi?

Ako su osobe s teškoćama mentalnoga zdravlja zdravstveno stabilne i redovito praćene, mogu sudjelovati u svakoj crkvenoj službi. Ali ne moraju postati vođe da bi služili. Sama njihova prisutnost donosi vrijednost Crkvi. Pripadanje je također služba.

Biografija Biskup John Dolan (San Diego, 1962.) teološki je studij završio 1989. na »St. Patrick’s Seminary« u Menlo Parku u Kaliforniji, a iste je godine zaređen za svećenika biskupije San Diego. Nakon brojnih svećeničkih služba zaređen je za pomoćnoga biskupa San Diega 2017., a 2022. imenovan je ordinarijem biskupije Phoenix u Arizoni. Suautor je dviju knjiga posvećenih pastoralu osoba koje su preživjele gubitak zbog samoubojstva te pokretač prve biskupijske službe za mentalno zdravlje.