»Uzmi si svaki dan pola sata vremena za molitvu, osim kad imaš mnogo posla; tada si uzmi sat vremena.« Psiholozi bi taj savjet sv. Franje Saleškoga vjerojatno označili kao paradoksalnu intervenciju, ali svakako je koristan.
Promatrao sam ljude koji se vječito žale da nikad ne nalaze vremena za molitvu jer imaju tako mnogo posla. Ali kada sam točnije pogledao, otkrio sam da nisu stigli tako daleko sa svojim poslom. Oni su doduše uvijek radili, ali jedva da je što iz toga proizišlo. Bili su uvijek zaposleni, ali zaista nisu mnogo postigli. Ako su zahtjevi koje rad postavlja veći od naše normalne mjere, to je za Franju Saleškoga povod da se i moli više nego inače. Tko mnogo radi, mora i mnogo moliti kako bi njegov posao uspio. Molitva rasvjetljava moj duh kako se ne bih slijepo prepustio poslu. Dovodi me u doticaj s mojim istinskim središtem kako bi posao zaista dolazio iz središta. U molitvi otkrivam unutarnji izvor Duha Svetoga. Ako rad struji iz toga unutarnjega izvora, onda se ne ću tako lako umarati. Izvor je u meni neiscrpan zato što je božanskoga podrijetla.
Tko osjeća da ga njegov posao dovodi do stresa, on radi svojom snagom, a ne iz izvora Duha Svetoga. Pod stresom sam onda kada se želim dokazati svojim poslom i kada radim samo svojom snagom. Ako posao struji iz toga unutarnjega izvora, mogu mnogo raditi a da se ne umorim. Izvor će uvijek iznova puštati svježu izvorsku vodu tako da u radu ne upadnem u neko neplodno poslovanje, nego da budem tu prisutan i istovremeno kreativan. Duhovnost je uvijek povezana s kreativnošću. Budući da je stres duhovni problem, više rada treba i više molitve – ne kako bi se pobjeglo od rada, nego kako taj rad ne bi upao u rutinu i kako bi se obavljao s maštom i kreativnošću.
(Iz »Knjige o umijeću življenja« objavljene u nakladi Glasa Koncila)
